Ima 4 godine kako mi je poginuo rodjeni brat. Saobracajka.
U prvih godinu i po, dvije dana covjek je prazan, supalj, totalno.
Poslije tog vremena pocinjes sagledavati stvari iz drugog ugla.
Cemu sve?!?
Cemu sam zivot?
I pored toga, nastavis da zivis i pocinjes traziti smisao u tako jednostavnim stvarima. Klise: porodica, djeca, djeca, djeca, zdravlje i zivot.
Ja sam bila odlican ucenik kroz cijelo skolovanje.
Sad sam propalitet.
Ne privlaci me posao, diploma. Gubljenje vremena. Privlaci me zivot u najsirovijoj formi. I radujem se starosti. Radujem se dugom zivotu, ako ga bude. Radujem se da cu reci jednog dana: dosta od mene!
A do tad ZIVIM.
Mada, polako ubacujem i neke druge stvari u svoj zivot, materijalne. Ne moze se bez toga, ipak.
One me pomuucheno usrece. Djelomicno.
Jedno je sigurno.
Ostajem ovakva do kraja.
Trudicu se da steknem neke materijalne stvari zbog svoje mnogobrojne(nadam se) djece. Ali cu ih uciti da cijene sadasnjost. Zive u trenutku. Da se uce na proslosti.
A razmisljaju o buducnosti. Jer covjek bez snova, po meni, ne postoji.
Mozda sam skrenula sa teme, ali sam imala potrebu da se ispraznim.
Necu vam reci Zivjeli, zivjeti se moze i na aparatima (rece neko).
Zato UZDRAVLJE.
P.S: kada sam imala 6 godina brat me nasao kako placem. Pita on mene: sto places? A ja: sta ce biti s mojim barbikama kad ja umrem?
