banjalukaforum.com

MILOVAN MILJEVIC IZ ALEKSANDROVCA KOD LAKTASA ZA RADNOG VIJEKA, POD PUNOM TORBOM I OPREMOM NEPREKIDNO JE DNEVNO PRELAZIO PO 36 KILOMETARA PJESICE, PA JE, KADA TO SABERE, NEKOLIKO PUTA PREGAZIO EVROPU. DANAS SE ZA EKSTRA MAGAZIN PRISJECA DRAZI NEKADASNJEG POSTARSKOG POSLA, PRICA KAKO JE SPASAVAO BRAKOVE, ZBLIZAVAO ZALJUBLJENJE, USRECIVAO PENZIONERE I KOMUNISTE RAZNOSECI IM ISTOIMENE NOVINE, A SVE JE IMALO I SVOJU SATISFAKCIJU

Nekad me znalo vise ljudi nego sad mog komsiju Dodika

[b]Najljepse je bilo dijeliti penzije, u decembru ide ona trinaesta, pa i meni bude tringelta. Sve to onda popijem i potrosim sa narodom. Davali ljudi i kad od regruta stize pismo. Sad razmisljam: Koliko sam penzija podijelio, a meni ih danas ne donosi niko. Nema drzave, nema penzije [/b]



- Za posljednjih pedeset godina u Aleksandrovcu kod Laktasa niko nije bio popularniji a, Boga mi, ni ljepsi od mene! Obucem postansko odijelo, stavim kravatu, kapu na glavu, pa kad u nekom od ovih ljevcanskih i potkozarskih sela svirnem na trubu, zene lete ko ptice. Sve pitaju: Ima li, Mico, sto za mene, pise li mi ko, a i sama zna da za nju poste nema - prisjeca se Milovan Miljevic mnogih godina postarskog zanata.
- Uh, sta mi to rece, pa ziv ostade, jadan ne bio! - prekori ga supruga Nena.
Mico izlozio albume i fotografije, razlicite dokumente, isjecke iz pozutjelih novina.
- Svakog dana sam prelazio 36 kilometara pjeske, kasnije biciklom, a pred penzionisanje sam dobio motor. Kad sam sve to sabro - kilometri plus godine - zakljucih da sam pod punom torbom i drugom opremom pregazio cijelu Evropu i to nekoliko puta. Ko ne vjeruje, nek racuna. Najljepse je bilo raditi pred kraj godine, kad se nose cestitke za praznike. Vec od kraja novembra pocnu putovati cestitke za Novu godinu. U decembru sam nekad dijelio i po dvije hiljade cestitki. Snijeg, kisa, mraz, nista me nije moglo sprijeciti. Osim toga, raznosio sam i novine: Komunist i Zadrugar. Na bicikl naslazem novina do pola ledja, pa me sve iznosi. Jos da su to bile novine ko ovaj vas Magazin, s ovim zenskim slikama, ja bih to nosio svakog dana, bez para, na vrh Kozare. Sta cu, sto sam stariji sve mi vise gine iz ociju... pogledaj Neno ove, prsluk joj nekako potijesan, ko ikona Svetoga DJurdja...
Nena iznijela kolace, sok i svakojake ponude za iznenadne goste. U njihov dom ljudi rado svracaju, a na Micine sugestije na racun novinskih naslovnica samo odmahuje rukom.
- Reci, de, ti kako ono bi u Kosijerovu, kod one, prica se, znas Mico, ne vjerujem ja u to, ali ajde covjeku ispricaj?! - uzvraca Nena blago uzdizuci obrve. Vidjevsi da nema kud, pristaje na pricu:
- Ma nije to bilo, nije to istina ali, narod prica, izmislja. Znate, uostalom, kad se neceg svijet dohvati onda se to ne moze zaustaviti. Kao, bila neka zena u Kosijerovu, muz joj radio u NJemackoj, nije dugo dolazio. E sad, nije pisao da ce doci pa iznenada banuo. Ona prala ves pred kucom, nesto se tako sagnula, zamislila i nije opazila iznenadnog gosta. Muz se prikrao tiho, dosao do nje pa je, da izvinis, stipnuo malo i sakrio se iza zida. Onda povikao: Pogodi ko je, a glas promijenio? Ona se nije ni okrenula, samo malo nogom tresnula o zemlju pa kazala: Znam ko je, Mico postar!
Nije Neno istina, tako mi ociju sto gledam, ali je zanimljivo, pa makar bilo i na moj racun - brani se Mico. Slatko se svi nasmijasmo, a prica potece dalje.
- Volio sam biti postar. To ti je ko svetac. Kad se samo sjetim koliko sam brakova sacuvao, a koliko opet zaljubljenih zblizio. Sve je islo preko mene, ljudi su imali povjerenja. Nije bilo telefona i drugih veza, vec sve postom. Nekad sam i po tri mjeseca jednu poruku nosio dok mi se ne ukaze prilika da je predam kome je namijenjena. Ako samo jedan pogresan potez napravim, eto belaja, razvoda, zavade, ljutnje... To ti je bila politika, a ovo danas nije nista. Da je tad bilo izbora, sigurno bih pobijedio u trideset sela, a mozda i sire. Ako ne bih bio predsjednik Vlade ko Dodik, onda bi sigurno predsjednik opstine Laktasi, poput mog zeta Ranka - raspricao se Mico. Da sve bude kao nekad, iz ormara potegao staru uniformu, odijelo i kapu bez znacke, torbu i trubu od kravljeg roga.
- Kad te slusam, izgledas mi ko americka obavjestajna sluzba. Da si se kasnije rodio, mogao si biti Klintonov pomocnik - umijesa se Nena.
- Ih, jednom, pozurio u Viluse, a kod prodavnice pola sela ceka mene. Sakupili se komunisti, cekaju svoje novine. Meni bicikl vagnu preko nekog potocica i sve se svali u vodu.
Plivaju primjerci Komunista ko patke. Sta cu, brzo zagazim u potok pa sve pohvatam. Voda nosi, pa ne znam gdje bih prije. Sve, tako mokro, svalim u vrecu, pa u Viluse. Tamo se oni postrojili i ja prozivam, dijelim stampu, a Jovo Ristic, tadasnji poslanik pita: Sto su, Mico, novine mokre?! Ja se brzo snadjoh, pa cu: Da samo znate kakav je pljusak bio u Romanovcima, sve mi novine pokisle!

Kakve ovo ima veze sa politikom???