XIX century je napisao:
Da li vjerujete da, kad je neko neodlucan i koleba se da bude sa vama, da za to mogu postojati valjani "vanjski" razlozi ili se to uvijek moze svesti na sustinsku "nezainteresovanost za vas i vas dvoje kao par"
vanjski razlozi: nepovoljna ekonomska situacija, zdravstveni problemi, obaveze i sl.
Znam sigurno da razlozi za takvo ponasanje mogu (ali ne moraju) biti neki sasvim drugi, a ne to sto se nekom ne svidjas dovoljno ili ne svidjas ni malo, ali ne zna kako da te otkaci.
Ja i moja Zalosna Sovica smo se jedno vrijeme sretali svakodnevno na mom radnom mjestu (Sony klub preko puta njegove zgrade), tu bi svakodnevno pili kaficu skupa i caskali, ali me on nije pozivao da izadjemo u grad na kafu, sami.
Po njegovom ponasanju sam zakljucila da sam mu ja draga, da voli samnom provoditi vrijeme, ali sto se tice emotivne strane da mu je strategija uz moju pomoc zbariti moju prijateljicu.
Cak sam, pod uticajem "gazde u mene" i nekih njegovih komentara, prijateljici prenijela njegove simpatije i napravila kurslus.
Istina je bila ta (sto sam saznala kad smo vec bili skupa), da me on nije zvao van jer nije radio i nije imao love. Od prvih para koje je zaradio otisli smo zajedno na cugu.
Mislim da novac moze biti prepreka za muskarca da pozove djevojku koja mu se svidja na pice.
Ovdje je vecina ljudi patrijarhalna, bar u tom domenu, pa se od muskarca nekako ocekuje da on vise placa, da je dzentlmen.
Prosto, muskarci to sami sebi namecu kao imperativ.
A pretpostavljam da i muskarci kad zavode djevojku imaju neku dozu sigurnosti (bar malo), ako imaju dovoljno novca za to pice.
Vjerovatno nije prijatan osjecaj ako imas jedan dan da curu pozoves na pice, pa ko zna za koliko dana, mozda i mjeseci ces biti opet u prilici da je zovnes da idete u grad.
Vjerovatno momci misle - ako je ne nazovem sutra, mislice da nisam zainteresovan ili da sam kreten. A jos uvijek nisu bliski s tom djevojkom toliko da bi imali hrabrosti nazvati je i reci "hebi ga, nemam love, ne mogu te odvesti na kafu, ali volio bih te vidjeti danas i s tobom provesti dan, da li bi mogli nesto izorganizovati?", pa tako odustanu i od tog jednog izlaska, dok se situacija ne popravi.
A istina je da, ako se neki muskarac svidja djevojci, njoj je jedino bitno da je nazove, a poslije toga mogu setati, kod kuce gledati TV ili raditi milion nekih drugih stvari, njoj je vazno samo da budu zajedno.
Takodje, nakon sto smo izasli ja i moja Zalosna Sovica, cak i poceli svakodnevno izlaziti (plus sto smo svakodnevno i na mom radnom mjestu provodili sate zajedno), ja se nisam mogla odluciti na vezu, zbog stanja u kojem sam tada bila, a koje nije imalo nikakve veze sa njim.
Bila sam pod stresom, opterecena porodicnim problemima, cak su mi se u jednom momentu ruke pocele tresti da sam mislila da cu zglajzati...
Nisam se osjecala sposobnom u tom trenutku ostvariti kvalitetnu vezu, iako me vrijeme provedeno s njim cinilo srecnom, iako sam znala da mi je stalo do njega, da me smiruje, da me razumije.
Sa ove distance mislim da sam se samo bojala da ako bude nesto konkretno izmedju nas i ako ne uspije, da ce nase svakodnevno druzenje prestati i samim tim ja cu izgubiti veliku podrsku u svom zivotu i osobu koja mi je bitna i koja mi je pomogla da lakse prodjem kroz to stresno razdoblje i saberem se.
Na kraju, kad sam se i odlucila na taj korak - prognozirala sam nam citava 2 mjeseca prije nego sto ce sve otici u k.
On me i sad, vise od 6 godina kako smo zvanicno zajedno (oko 3 godine zivimo zajedno), zeza da su "duga ta moja 2 mjeseca".
Jos bih napomenula da ni ja, a ni on (dok se sve to zbivalo) nismo bili tinejdzeri.
A nekako se od starijih (kaobajage) ocekuje da znaju sta hoce, da budu odlucniji, ovo i ono, a u sustini svi smo mi ljudi i sa 15 i sa 35 i sa 55, sa svojim strahovima, zeljama i nadama.
A ako te neko ne razumije, ako ne shvata da ti treba vremena da sredis svoj zivot malo prije nego sto ozbiljno udjes u neku vezu, onda te ta osoba mozda i ne voli dovoljno...
Zasto bi sve moralo biti sad i odmah?