Volim 'ono' dok još ništa nismo počeli, dok se njušimo i samo po malo diramo i pipamo kad je još sve 'meko i prirodno' pa postaje tvrdo, jer ga ja mojim dodirima pretvaram u onakvo kakvo želim, kad je još sve suvo pa postaje vlažno i mlako jer on tako želi.
Kad čelo još ne orosi, kad samo po nešto viri ne vidi se sve a nije ni pokriveno sve. Kad smo tuširani i mirisni. Ako ima još po negde kapi vode, sušimo ih usnama. Kad je soba puna treperavih sena.
Kad je vino do pola ispijeno, grožđe ne pojedeno, odeća se polako razbacuje, kosa raspušta. Duva se u sveću, a ona neće da se ugasi, i ona hoće da treperi i učestvuje.
Polako se ježimo.
Kao branimo se, samo se njuškamo, izmičemo jedno drugom, jer ako se samo jače dodirnemo gotovi smo, zapalićemo se, sagorićemo, pretvorićemo se u pepeo...Samo dok polako tinjamo to je dobro.
Sve odugovlačimo.
Hranimo jedno drugo grožđem...ili jagodama ili onim drugim jagodama ili onim trećim jagodama..
Sve polako grickamo. Zavirujemo polako svukuda. Branimo se, kao nedamo se, odugovlačimo, a opet sve je manje odeće na nama. Sve lagano, sporo, l-e-n-o kao tigar, sve usporenije, skoro sneno, a opet sve budno i treperavo i drhtavo.
Sve je glatko, dobro i nekontrolisano...kao ples, kao latice ruža, kao neke šljive ili trešnje... ili dve jabuke ili dve dinje...kao raspukla lubenica...
kao tango,
kao mango,
kao go...
kao o..
kao beskonačnOO...
nema kraja
ima samo početak...
Meni je reč poza nekako nameštena...koja je poza najbolja...???
Svaka poza je najbolja kad je on moj i ja njegova.
Svaku pozu koju smislimo je naša i najbolja je.
Pretvoriću se u šta on želi..u lotosov cvet u trešnjin cvet, u neki kolač, u neko piće, u neku priču u stih. Pretvoriće me u stih ako hoće. A hoće. Najlepši stih. U najlepše boje..sve odjednom. I u sve mirise i u sve letnje kiše.
Najbolje je bez poze, ne znaš koja je poza, ne znaš ništa, znaš samo da su ti ruke pune, da su ti i zatvorene oči pune, da su ti usta puna...sve ti je puno i sve ti je dobro, ne znaš jesi li gore ili dole ili si tamo, a opet svugde si...
To je to.
Kapi znoja na njegovim slepoočnicama, glatka leđa na kojima spržim dlan, jecaj u bedrima...naježene grudi, sve naježeno...posteljina vlažna, spremna na opet i opet i opet...reči isprekidane poljupcima..svuda..baš svuda...reči nedovršene po celom telu, a poljupci nazvani beskonačnost. I zagrljaj bez jedne jedine reči. Samo dodir. Reči su suvišne.
On zapali, a moja glava naslonjena na njegove grudi, njegova ruka se igra u mojoj kosi.
_________________
|