Khm, khm,
nacitah se svakakvih komentara na ovu temu, vidim da je izazvala burnu reakciju...
moj bracni staz je jako kratak, ali me ljudi cesto pitaju kako mi je u braku...cudno pitanje, ne znam na sta impliciraju, kao da ocekuju da cu da se pozalim, kao da ocekuju da sam se pokajala sto sam ucinila jedan takav korak u zivotu, ali za mene se bas nista nije promijenilo. Dobro, jesu neke stvari...vezanost za jednu (moju voljenu) osobu, mada pod rijec "MOJU" ne podrazumijevam da mi neko pripada, pa onda osjecaj stalnog pripadanja svojoj ljepsoj polovini  itd...
Onda dozivljavam da me ljudi zagledaju, cude se sto se sve odvilo u relativno kratkom roku, zagledaju i propitkuju (posebno neke starije bake) da nisam mozda u drugom stanju (nikad ne bih stupila u brak iz takvog razloga!) i takve gluposti ... Meni je sve to pomalo smijesno, jer su ljudi okruzenim nekim teskim vremenima i cudnim dogadajima (svi pricaju i slusaju samo o prevarama, ljubavnica(i)ma i preljubama, razvodima...) mozda pomalo zaboravili da bi glavni motivator ulaska u brak trebala biti LJUBAV. E, upravo iz tog i iskljucivo iz tog razloga sam stupila u brak. Mozda nam nije ni bio potreban taj korak, jer znamo da smo jedno drugo trazili i nasli u ovom beskonacnom svijetu, ali taj nas brak je ujedno i nekakva zajednicka slika, da ne kazem prezentacija ostatku svijeta da su Medo i Jack jedna cjelina (u svakom pogledu). Ko me ne poznaje pomislio bi da sam sanjar, neozbiljna i neizgradjena licnost, jer vjerujem u emocije, koje su moj osnovni motivator, ali zrela sam i kao licnost i po godinama...znam o cemu govorim.
Po nekim nasim balkanskim shvatanjima sam bila "stara cura", svi su se pitali kakav to princ na bijelom konju treba da se pojavi da bi se najzad odlucila za brak, a moj "princ" je jedna sasvim jednostavna i obicna dusa, sa ispravnim i jasnim shvatanjima o zivotu, emotivna i iskrena... Nikog ne ispravljam i korigujem, i mane su odlika necije licnosti, pa se pitam cemu to savijanje i oblikovanje partnera, pa nije od plastelina. Svi mi imamo nase greske i greskice, to covjeka i cini simpaticnim i ljudskim. Ni sebe ne smatram savrsenom niti sveticom...
Nasa zelja je da savijemo nase gnijezdo, da pruzimo topli dom nasoj buducoj djeci, da ih uputimo na pravi put (onaj koji mislimo da je pravilan), da se zrtvujemo, ali da ne zaboravimo na sebe, na nasu vezu (brak, ljubav, prijateljstvo...). Svjesni smo da brak sa sobom donosi druge obaveze, pozrtvovanje, svjesni smo i odgovornosti, koje su vezane za djecu i svih onih problema, pocevsi od trudnoce, rizika porodjaja, prvih bebinih zubica, pa onda poslije borba sa skolom, prvom cigarom i prvim pijancenjem, ljubavnih briga, puberteta.... ali zelimo da se upustimo i u tu "avanturu", jer smo uvjereni da smo dorasli takvoj jednoj odgovornosti. Svjesni smo i moguceg udaljavanja partnera (npr. moguceg gubitka zelje za seksom poslije porodjaja, sto ne znaci da ce to zaista uslijediti ), svjesni smo i toga da ce vremenom nasi roditelji sve vise trebati nasu podrsku, svjesni smo i toga da cemo imati problema na radnom mjestu, provokacija radnih kolega... svjesni smo da cemo i mi jednog dana ostariti, izgubiti na vitalnosti, elanu i snazi, da ce nam bore biti sve dublje, svjesni smo da cemo jednog dana i okoncati ovozemaljski zivot... ali nam je zelja da sve te uspone i padove, dobra i losa vremena dozivimo ZAJEDNO!
Svjesni smo i da treba njegovati partnerstvo, posvetiti se bracnom drugu, obratiti paznju na signale...ne zelim da ikad prestane drzanje za ruke (dok setamo gradom) i ne zelim da ikad utihnu svi oni dodiri i poljupci, njezne rijeci i pogledi...
Uspjeh i neuspjeh i sám smisao braka zavisi od obe strane, a svakom stoji na raspolaganju da se odluci kojim ce pravcem da krene i da li ce se odluciti za brak ili je mozda zadovoljan "samo" sa vezom ili cak zeli da svoj zivot provede sám ulagajuci svu svoju energiju na karijeru ili putovanja ili bilo koji hobi.
Naravno, garanciju za uspjesan brak nam niko ne moze dati, ali ko u samom startu sumnja u smisao te institucije, bolje da se ne upusta u to. U danasnjim vremenima uopste nije vise vazno da li neko zivi zajedno sa ili bez tog potpisanog papira.
Ja sam svjesno, zrelo i iz svog dubokog uvjerenja rekla DA i nadam se tj. vjerujem da je odluka bila prava.
Medo, volim te, mada nije ni potrebno da to kazem.
|
.
