Beograd, u JUL-u, 2008. godine
U prestonici Beogradskog Pašaluka svecano otvorena Olimpijada
KO JE ZAPALIO VATRU?
TV voditelj: "Nebo iznad Beograda, glavnog grada Beogradskog Pašaluka,
zapalilo se od spektakularnog i do sada nevidjenog vatrometa.
Oko 10.000 sportista iz celog sveta docekao je prepun stadion na kome se
našlo skoro svih 20.000 stanovnika ove male ali nepokorne i srcane drzave.
Evo, atletskom stazom upravo prolaze sportski predstavnici poslednjih
zemalja: Velike Hrvatske, Ultravelike Albanije, Prosirene Bugarske i drzave
Sjedinjenih Crnogorskih Plemena.
Medjutim, velika tajna ostala je do kraja ove neverovatno dobro organizovane
parade. Ko je taj koji ce zadnji upaliti olimpijski plamen? Kome je pripala
svetska cast da se upiše u besmrtnike. U javnosti se vec odavno špekulise ko
bi to mogao da bude: mozda za sport zasluzni Vojislav Sešelj zvani Seki,
nekadašnji osvajac trostruke zlatne medalje u streljaštvu (u disciplini
eliminisanja studenata i penzionera)? mozda prva dama Beogradskog Pašaluka,
dr Mira Markovic, nekadašnji svetski prvak i olimpijski nosilac u dobijanju
doktorskih diploma?
Na grandiozno izgradjenoj bini izlazi zlatni glas Beogradskog pašaluka da
otpeva Olimpijski hit "For ever with Sloba". Evo je, obucena u dugacku
elegantnu haljinu sa kratkim rukavima na šljokice: Zorica Brunclik,
ministarka kulture. Stadion je zapaljen. Sve gori, kao u stara dobra vremena
izmedju 1991. i 2000. godine, kada je naša zemlja u velikoj narodnoj
revoluciji uspela da protera sve narodne neprijatelje, strane sluge i
zapadne
placenike koji sada mogu da gledaju ovaj prenos iz inostranstva i placu od
muke. Kovamjebemater kada ste politicki apstinirali na izborima od pre osam
godina. A sada pozdravni govor procitace Slobodan Sloboda Miloševic."
Slobodan Miloševic: "Dragi gosti, dragi predsednice i brate Al Gor, dragi
predsednice Putin & svi ostali. Pozdravljam sve goste i dobrodošli u našu
oazu mira, spokojstva i harmonije: Beogradski Pašaluk. Sportistima zelim
uspeh i puno medalja."
(U publici aplauz, medju komentatorima suze radosnice, grljenje,
ljubljenje...)
Komentator: "A sada ce igre svecano otvoriti gubernator grada Beograda,
Marija Miloševic."
Marija M.: "OOOOO"
(na stadionu odusevljenje)
Marija M.: "OOOOOOOOO"
(na stadionu haos i apsolutno uzbudjenje)
Marija M.: "OOOOOOOOOOOOOOOO..."
(na stadionu opsti delirijum, Mariji prilazi predsednik i devetnaestostruki
narodni heroj, Sloba M. i šapuce: "Marija, pa to su, bre, olimpijski
krugovi,
citaj ono dole")
Marija M.: "Proglasavam Olimpijadu otvorenom!"
Na stadionu apsolutno odusevljenje. Svi pevaju, igraju i raduju se. Od
zadovoljstva vade iz dzepova i bacaju šecer jedni na druge kao uspomenu na
prijatnu prošlost. Medjutim, ima i nezgoda. Nakon što je neko od
zadovoljstva na tribine izlio litru domaceg zejtina, desetak gledalaca
popadaše na beton. I pored velikog bola ustadoše i nastaviše da se raduju,
oštro i dostojanstveno.
Voditelj: "A sada, nošenje olimpijske zastave. Evo, pogledajte, sve same
legende našeg sporta: Voja Sešelj, Bidza Budimirovic, Bata Zivojinovic,
Zivko Soklovacki, Vera Matovic i Goran Matic.
A sada stize i olimpijska štafeta, pardon, baklja. Kao prvi unosi je
predsednik Ultravelike Albanije, Hašim Taci. Kakva samo simbolika dragi
gledaoci. Time je Beogradski pašaluk pokazao celom svetu i zapušio mu usta.
Taci laganim korakom, poput crnog dvoglavog orla, dolazi do drugog nosioca.
To je, to je, ne, ne moze biti, ali ipak da, to je podpredsednik Beogradskog
pašaluka Vuk Draškovic. Neverovatno ali divno. Ovaj beli dvoglavi orao
junackoga srca prilazi sada i predaje štafetu, oprostite, lapsus, mislim
baklju, a kome drugom do najvecem prijatelju naše zemlje, Sadamu Huseinu. I
uskoro ce velika tajna biti otkrivena. Ko je pretposlednji? Evo ga, to je
Svetozar Vukmanovic Tempo. Ovaj velikan naše revolucije svoju trku zapoceo
je
još svecanim otvaranjem Golog otoka. Ko bi rekao. Ali, upravo sada, evo,
pristize ON, oh God, upišikicu se od uzbudjenja, spopao me je totalni
zbunjitis, to je zasluzno ime naše zemlje i druge industrijske
cigaret-revolucije, pa to je, ne mogu da verujem, da, to je samo on i niko
drugi, da dragi gledaoci... to je....srpski Egipcanin, Marko Miloševic.
Neverovatno kakva samo kondicija. Unose ga naše lepotice na neobicno lepo
ukrašenoj nosiljci poput faraona. Sada su ga prineli mestu na kome ce još
jednom potpaliti plamen vecne Olimpijske vatre. Zivela ideja, ziveo faraon i
njegovo bogatstvo, hm, mislim njegovo velicanstvo, ziveo Beogradski Pašaluk,
ziveo..."
Marko pruza rukicu i potpaljuje vatru dok stadionom jeci Olimpijska himna
"Sloba for ever". Ali, u tom trenutku dešava se nešto šokantno. Plamen
postaje sve veci i širi se i širi se i širi se...
DUM! Sa poda pored svog kreveta, sa koga je pao, predsednik Miloševic
pokušava da ustane. Prelepi san koji je sanjao nekako se neslavno i strašno
završio. "Mora da se radi o svojevrsnoj poruci Svevišnjeg", pomisli. Sede za
crveni telefon i okrenu super tajni broj. Iza drugog kraja zice javio se Bog
licno. Gladeci svoju dugu belu bradu pazljivo je slusao a zatim prozborio:
"Dobro, bre, Slobodane, opet me daviš sa glupostima. Jer sam ti dao drugi
broj od licnosti koja je zaduzena za tebe? Ajde, okreni lepo onaj drugi
broj."
Psujuci od besa sebi u bradu Sloba okrece drugi broj. Sa druge strane javlja
se Djavo licno.
Sloba: "De si, bre, sta ima?"
Djavo: "Jebi ga, dosadjujem se. Od kada ste izgubili Kosovo, Crnu Goru,
Sandzak i Vojvodinu Balkan više nije interesantan. Ovo cu ti posebno
zaracunati u tefter. Jesmo se lepo dogovorili ti, Bil i ja, da Party na
Balkanu potraje do 2010. godine ili ne?
Sloba: "Ma jesmo, nego, imao sam neki uznemirujuci san..."
Djavo: "Kakav?"
Sloba: "Sanjam ti ja da se 2008. kod nas u Pašaluku odrzava Olimpijada..."
Djavo: "Ha, ha, ha..."
Sloba: "Pa šta je tu smešno?"
Djavo: "E, tako nešto ni ja necu da dozivim."
|