ZELENOLIČJE
O SMOKVI Šta misliš, da li postoji iko na ovome svetu ko se rodio obučen? Vidiš, baš je takvim čudom Bog obdario smokvu. Cvet joj je zaodenuo u jednostavnu haljinu ispod koje se sve događa, van domašaja radoznalih očiju. Pod tim plaštom ona cveta, praši se, plodonosi i to bez ikakvog razmetanja. Nema tu zanosnih eksplozija boja, mirisa, eteričnih ulja, niti drugih mamaca za društvo. Prosto, svoj život provodi u gotovo monaškom miru. Jedino je opsedaju u vreme zrenja, ali i to traje onoliko koliko se u manastiru slave Božić i Uskrs. Čini se kao da ima neku misiju, kao da čeka neko vreme pa da objavi eonsku mudrost. A kada bolje pogledaš, takvo joj je i veoma retko društvo. Niko ne pamti niti zapisuje kako su pod smokvom trčala i larmala deca ili se pravili kakvi pirovi, ali postoji reč o Adamu i Evi koji su, po progonstvu, spleli pregače od lišća ovog svetog drveta i otišli za sudbinom bez mnogo smetanja. Drevne priče govore o njoj, kao usamnjenom otelotvorenju nekog božanstva, pod čijim su se okriljem izvodili verski rituali. Pominju se još i pustinjaci koje obuzme sreća pri susretu sa smokvom, jer su najradije sedeli pod njom i prepuštali se svom duhovnom podvizavanju. Kakva je to sila koja ljude nagoni da se prema njoj ophode sa strahopoštovanjem, još od iskona? Možda ima neke istine u legendama prastarih naroda koji smokvu opisuju kao gorostasa koji se krošnjom izdiže visoko iznad ostalog drveća, zato što korenom crpi vulkansku snagu, a krošnjom hvata sunčeve seni, tako da se kroz nju u jedan mah susreću i zemaljski i vasionski tokovi. Ako ti se nekada upriliči da naiđeš na smokvu, negde daleko od ljudi, seti se da je ona Bogom dana da podseća na jednostavnost, duhovno prosvetljenje i mir preko potreban srcu i duši, pa sedi malo pod njom i promisli o sebi i bližnjima. Možda ti dođe u pamet nešto neočekivano ili davno propušteno, pa neprimećeno, a od osobite važnosti.
O VIŠNJI Sa višnjom se nikad ne zna. Iz čista mira te prsne u oko ni krivog ni dužnog, pa ima da žmirkaš ceo dan, a onda te nenadano počasti kolačima i taman pomisliš „samo kad se izmirismo”, a ona poturila košticu koju uvek zagrizeš iz sve snage… uh, neću o tome. Nesrećnica jedna: stvorena je da te ismeva. Nađeš se u nekom višnjaru, a one – sitne, gedžave, ubaksuzile se pa neće ni u visinu ni u širinu, neke se dopola osušile, ne zna se zašto, neke pružile utočište lopovu-veverici pa ima više lešnika nego višanja – da ne poveruješ. Onda odeš na neko drugo mesto i vidiš: lepo, veliko drvo. Zar takva lepotica može da bude onakav namćor! Pružiš ruku da je probaš – čudno, i dalje je sve u redu, nije te napala ni lakom ni teškom artiljerijom. Staviš je u usta, a ona eksplodira i pogodi te pravo u grlo! Vilice ti se stisnu, proradiš kao da variš prasetinu, lice ti se ukiseli. Jednom sam je baš pitala: „Dobro, šta ti je? Šta ne valja pa si uvek tako ratoborna?” Reče mi: „Sa vama se ne može drugačije. Ne tražim ništa. Hoću da budem gde me staviš, ali neću tamo gde se neko malo-malo pa upogani, tamo kraj drumske mehane gde pijanima pridržavam glave kad prekardaše, tamo gde puste stoku da me obrsti, tamo gde bacaju svašta, pa sam vazdan puna crva i još bih ti nabrajala, al‘ mi ti ništa ne možeš pomoći, niti me odobrovoljiti, pa sad idi, il‘ hoćeš ja da te oteram?”
O LIMUNU Ovaj zgodni momčić nikada ne može da te razočara, jer je on od onih uvek dobrodošlih u društvo. Taj se ne žali na hladnoću ili vrućinu, na nizak ili visok pritisak, loše društvo i ostale, nazovi razloge, za pravdanje cmiljavosti. On je najbolji način da se ujutru pozdravi dan. Neće naškoditi ako ga pozoveš u pomoć oko podne, a ako ti padne šaka i noćas – samo napred, niko ti ne može reći da si preterala, to prosto svima prija. Raspekmeženi nevoljnici bi rekli: mnogo je opor i kiseo, neće uvek da radi šta mu se kaže, voli da se otkotrlja u nepoznatom pravcu, hoće da turi prst u oko… Ali da nije takav, ne bi bio dilber oko koga se otimaju u razne svrhe, što nije nikakvo čudo. Skladnog je stasa. Na njemu sve miriše, samo ako hoćeš da osetiš. Protrljaj ga malo po licu, zagrebi po leđima, a cvetu ne treba ni da priđeš – taj miris prosto osetiš u vazduhu tako snažno i uznemirujuće, kao kad znaš da te neko gleda, a ne znaš ko i odakle. Ovakav dasa ne može biti bez bubica, ali tu su čista posla. Uvek jasno da do znanja gde su mu bodlje: tu me ne diraj, a za ostalo – kako hoćeš! Istina je da nije sladak, ali zato dozvoljava svašta: da se zasladiti i medom i šećerom, dobro je došao u čaju i voćnoj salati, a ko hoće da se trgne iz učmalosti, preporučuje se – limun klot.
O MUŠMULI Kud ćeš goru zamku. Izdaleka gledano, po lepom danu, vidiš slatko drvce sa široko pruženim granama, lepo, tamno lišće kroz koje vire neke tople oči, i zatelebaš se, a da nisi ni shvatio. Neki stariji momci će ti reći da se maneš ćorava posla, da kad si već zagrizao – dobro, ali probaj i nešto drugo, ima mnogo ukusnijih. Jok. Biće tu sto opravdanja: ljubav na prvi pogled, lepa, mlada, čvrsta i zdrava – doduše, ne baš tako ukusna kao što izgleda, ali čekaćeš je dok sazri. Džaba priča da baš to ne treba da te sustigne, ali ko bi tvrdoj glavi došao do pameti. Dok ti čekaš, sve lepote ovog sveta se pokažu, budu i nađu svoju sreću, a utom i ti dočekaš svoju zrelu mušmulu. Sada više nema onu blagost u očima. Nekako je potamnela, kao da se gasi. Istina, ima bolji ukus nego onomad, ali nešto tu nije kako treba. Ona koža se nekako stanjila i otromboljila, a u njoj – pola vredi, a pola moraš da pljuneš. Čak i to što vredi deluje nekako vremešno, ima slasti, ali bez svežine. Neki udare u pišman što su baš kod mušmule zapeli, pa malo otpate, il‘ potraže utehu u onom voću što ga uvek ima. Drugi tvrdoglavo misle da je baš ona melem na ranu iako svom ostalom svetu izgledaju kao da pate od zatvora. Ne bi se javno pokajali zbog lošeg izbora, po cenu da doživotno čame s mušmulom. E, pa kad hoće da pazare taštinu za radost – nek im bude.
O TREŠNJI „Ja nisam odavde“, kaže trešnja i, da vidiš čuda, u pravu je. Nikada ti se ta nije navikla na ćudljivosti neba i ljudi među kojima je. Ako se zima raspomami, pa ni u aprilu ne prestane sa hajdučijom, neće ti ta pustiti ni cvet, a kamoli plod. Prosto će sačekati vreme, pa kad se njoj svidi. Ali, zato da vidiš veselja kad proceni da joj je sve potaman i da je rešila da rodi i prerodi. Onako stasita, ko jablanica, pola svoga rumenila pokaže, a pola sakrije među lišće. A ono, jako utočište – do prvog povetarca. Tako bez stida i srama pusti da se svi velovi sa nje podignu, pa za trenutak svima pokaže kakav to purpur krije. Hajde kaži, koji bi živi stvor zdrave pameti odoleo carskom pozivu. Na tom hodočašću se nađu razne fele na jednom mestu: bubice, ptice, crvići, jazavci, prasići, deca i po koje neobično kerče. Tada za trešnju nema veće radosti i – što više društva prizove – to bolje. Bogu hvala, nije džimrija što bode i šiba kad pružiš ruku za njenim blagom. Naprotiv, pitomo se daje svakom ko može da je dohvati. Uvek takvi pirovi prođu srećno, niko nikog ne pohara jer ima za sve. I previše. Nego, muka nastaje kada se pojave oni sa merdevinama, korpama i kantarima, pa hoće tu lepotu da izmere, sračunaju, ukrote. E, onda se vazda neko nagrdi, napravi štetu i presedne mu život. Ako. Tako mu i treba.
O JABUCI Šta li je ona Bogu zgrešila, kad njeno korenje crpi sokove praiskonskog greha, jednostavne ali nezamenljive slasti, kvrgavosti i sjajne lepote. Mora da joj je mnogo teško da sve to u sebi pomiri. Da je po njenom, bila bi srećna da je ostala onakva kakva je i bila: skladnog stasa, sa plodovima do pola crvenim od pola zelenim, neki jedri, neki kržljavi, jedni sočni, drugi suvi. Uglavnom, seća se ona da je tada imala više prijatelja no sada, kada je osuđena na obaveznu lepotu i unutrašnji nemir. Mnogo tešku kaznu izdržava, tešku gotovo kao i sam Isus što je imao. Kada je vidiš onako razapetu po špalirima, nekako bi ti bilo lakše da su joj plodovi neugledni i čemerni, ali nisu. Naprotiv, deluju bujno, zadovoljno, primamljivo. Onda se zapitaš da li je ikada iko odslužio kuluk, a da je pritom još morao da bude srećan i nasmejan. Nekome je palo napamet da ima da bude jednolično obojena, određenog oblika, naročitog ukusa i ako nije takva, ništa ne valja i niko je neće. A ona, sirota, ne voli da je sama i sve će podneti, samo da je neko voli. Oprostiće i što je se mnogo češće sećaju kao plod sa drveta saznanja, zbog koga proključa zla krv između ljudi i Boga, ili kao Parisovu jabuku razdora, pa čak i to što se poslednji basamak njenog života koristi za nakaradna poređenja, o padanju zrelih jabuka u zamku i svako drugo upiranje prstom ona bi podnela, samo da je u ljubavi sa onim s kim živi. A njemu nikad dosta, samo izmišlja čime bi još mogao da je muči i zagorčava joj život. Ko zna, možda toliko košta kada se ne braniš i bezrezervno voliš. Ima jedan dan u godini kada bilje hoće da govori sa ljudima. To čini na najpravedniji način. Kazuje svakome spram njegove čestitosti, pa se zato o tom danu i ne zna mnogo, jer ubicu pošalje u smrt, lopovu ukrade pamet, budalastom napriča gluposti, lažljivoga obmane – jedino pravedniku istinito kaže sve što ovaj pita. Teško se nađe čovek čist pred Bogom i ljudima, pa da se još u taj dan u osvit nađe sam u prirodi, pa da još hoće o tome da govori. Priča se da oni kojima cveće i drveće poveruje saznaju takve tajne, pa se, u strahu da kogod te istine ne bi zloupotrebio, zavetuju na doživotno ćutanje i skroz se odrode od ljudi. Ipak, nekako se iskrala priča…
O DUNJI Ta ti je otmena gospođa sa kojom se ne izlazi lako na kraj. Da je dovedeš dotle da ti baš prija, ima da se potrudiš bar tri puta više nego oko ostalih i ima bar za toliko skuplje da te košta. Kod nje nema ništa s neba pa u rebra, sve mora da se uradi u više navrata, sa dramskim pauzama, na način na koji ona insistira, inače se neće predstaviti u najlepšem svetlu. Kada je uzmeš u ruku onako toplu i mirisnu, plišanu, sav se opiješ i prosto ne znaš šta bi s njom. Najbolje bi ti bilo kada bi nekako rađala cele godine, pa da je uzmeš kad hoćeš. Ali se onda, valjda, ne bi toliko radovao što je držiš u ruci, jer ovako znaš da će opet doći tek iduće godine, pa ti je i žao i nije. I tako te opčini da ne znaš da li samo da je gledaš i mirišeš, ili da joj skineš plišanu haljinu, pa da je okupaš i uglancaš. Ako se odlučiš za ovo drugo, onda se pitaš da li da zagrizeš odmah ili da polako skineš sa nje još jedan veo. Kad se i tu odlučiš da ideš dalje, tek onda može da se ređa: seckane, rendane, kuvane, slatko, pekmez, kitnikes, sa orasima, bez oraha… Tako ti je sa dunjom – pred njom moraš da pokažeš strpljenje, da ponudiš mnogo truda i šećera, pri čemu ne sme ništa da te mrzi. Ako ne veruješ, probaj odmah da je zagrizeš.
O ŠLJIVI Šljiva ti je, moj brajko, kao i devojka. Na nju potežu oči i ruke i dok je zelena i kada dozri, a kada prezri, više joj nema spasa – ili će u kazan, ili u teglu, ili na sušenje. Kažem ti, kao i devojka. Ili će da se udaje, ili će u manastir, ili će do iduće godine da čeka svog dragog. Šljiva je, kad bolje promislim, naše najzamamnije voće. Na migavce se ide u prvu štetu, kud ćeš lepši izgovor. Šljivke se pojave po vratu i ramenima posle prve ostvarene ljubavi, pa se posle stidiš i od tegle kompota u špajzu. A kako raste na svakom ćošku, sigurno je najčešće drvo uz koje neko nekog prislanja, tako da su, za moj groš, onaj paradajz nepravedno nazvali rajskim voćem. Vala, nikada niko nije maštao da mu se desi ljubav u paradajzu, ali već u šljiviku… Nisu se u njoj džaba sudarile plava i crvena, voda i vatra, hladno i toplo, pa je ljubičasta pomirila uzburkane duhove. Zato Adam i nije probao šljivu nego jabuku, jer takva blagorodna nikako ne bi mogla da nosi teret greha i izdaje – ona je stvorena da podseća na ljubav. Čak i kada pogledaš ko su ljudi koji seku šljive, videćeš da su to oni što ne znaju za crveno i plavo, već samo za luk i pečenje. Na svu sreću, šljivari su kao i ona iskra u srcu: budu sasečeni, gotovo ugašeni, ali nikada zatrti. Uvek nađu način da se opet rode i razrastu.
Vera Janjić
_________________ Soulmate
|