RADNIČKA HRONIKA po tekstu Petra Mihajlovića - nagradjenom na konkursu Sterijinog Pozorja 2009.godine, u režiji Ane Djordjević – PRAIZVEDBA u NARODNOM POZORIŠTU REPUBLIKE SRPSKE, Banja Luka – subota 15.januar 2011. UBOJITI NEGATIV – OBRNUTI KABARE – REKVIJEM
Dodješ tako, jednog januarskog, sunčanog popodneva u Banja Luku, počneš da trašiš zgradu pozorišta, medju ogromnim zgradama kapitalne, imperijalne arhitekture – verovatno je to neko gradio, kad je gradio – u vreme Austrougarske monarhije i Srpske Dinastije Karadjordjevića, kasnije – sa nekim ozbiljnim ciljem... Tražiš Narodno Pozorište Republike Srpske, kad ono – odmah tu, na dohvat Zgrade Banskog Dvora – Gradske Ustanove Kulture Banja Luke...Iza zgrade Predsedništva, sa monumentalnim stubovima od svetlog mermera, sa dve ogomne skulpturte pored grandioznog portala – jednom muškom, u turskoj nošnji i jednom ženskom, u srbijanskom jelečetu i suknji sa pregačom – šarenicom...Preko puta je neki strašni kazino u Hotelu Bosna...i sve je to zaokoljeno kafićima i kafanicama, prilepljenim uz svako ćoše svake kuće – uz pozoršte su se prilepila dva kafića – bratski – sa svake strane ulaza – pa malo poizdalje – po jedan – da ne hrama!...A tek ostala Banja Luka...ima svega!...I glamura i šipražja – i staklenih kula za trgovinu, kao i vašarskih tezgi u centgru centra – baš kod Predsedništva...A djubre na ulicama – lepo složeno – na gomilu...Nema ga razbacanog svukuda, kao u Beogradu, na primer..nego čeka da se odnese – ujutru, nema mu ni traga!...Ali dok je to djubre – kartonske kutije, prostrte i spremne za odnošenje...papiri, kese...dok je to još tu na ulici – vredna jedna sredovečna žena, žustro prekopava po njemu – djubretu – bira šta joij se svidi, a ostalo, kao kokoška na bunjištu – raskupusava, šutira, sklanja, pomera – da bi se brže i lakše dočepala onog korisnog za sebe...Radnji i kafana u Banjaluci ima na pretek – pa i trgovi ispred ogromnih robnih kuća, lepo su uredjeni – skroz po Nemački – popločano, uredne kante za smeće i pepeljare...Svetle Novogodišnji ukrasi – čeakaju da dodje vreme da se uklone – kao i u Beogradu, po prilici!
Nisam mogao da se ne osvrnem na atrmosferu koju sam video na ulicama po kojima šetaju samosvesni Banjalučani, ponosni i mirni – dostojanstveni, čak i kad sede i dosdadno gledaju u daljinju kroz prozor kafića, dok puše i piju kafu...ili dok sa decom i prijateljem, samo prelaze preko travnjaka ispred zgrade Vlade – na primer...Nisam mogao da se ne opsetim ovih kratkih i brzih slika Banjka Luke, koje sam na brzinu pokupio u širokom luku, u šetnji od Predsedništva, preko trga ispred Robne kuće Boska, pa preko gradilišta Ferhadije i stare monumentalne, ali trošne Tvrdjave, pa okolo do mosta Venecija (!)...nazad do jednog od dva kafića kod pozorišta...Nisam mogao, a da ne podelim sa vama ove utiske – pre svega zato što su se ti utisci – umnoženi i potkrepljeni dubokim autorskim razumevanjem i pozorišnom veštinom i ljubavlju za istinu – pre svega, rediteljke Ane Djordjević, ali i radom svih glumaca i saradnika na predstavi RADNIČKA HRONIKA – ti utisci su se POTVRDILI u predstavi!... Neobično i iskreno, sasvim diskretno šaljivo i samoironično – inteligentno i odgovorno – ekipa predstave RADNIČKA HRONIKA – napravila je – Banjalučku Hroniku!...Ta ista žena, koja je baš ispred mene razbacala bar tri gomile lepo složenog djubreta, ta ista osoba – u liku j glumice Dragane Marić, prošetala se scenom u vreme tog famoznog RADNIČKOG ŠTRAJKA, negde u Srbiji – po delu autora drame, a baš iz Banja Luke – po delu autora i glunmaca u ovoj predstavi...Sav taj jad i snaga, sve to samouvereno pobunjeništvo i sva ta izgubljena nada, koja istovremeno plovi licima i telima gradjana oko pozorišta – našla je svoj jasan odraz u ovoj predstavi.
Predstava se bavi naizgled, jednim radničkim štrajkom, u kome je glavni šztrajkač odsekao sebi prest – u stvarnosti, a u predstavi – nagovorio mnoge kolege štrajkače, da SVI odseku po jedan prst na ruci – ritualno, velikom giljotinom za prste...ali su im ih lekari – po predstavi – uspešno - ZAKRPILI!..I tako ide cela predstava – taman misle jadni ljudi – junaci štrajka, ali i života – da im je nešto KRENULO...da su u nečemu USPELI – ono se sve ponovo sruči na njih i u još gorem obliku ih potpuno unazadi i upropasti – do samog kraja – kad – oni koji štarjkuju – prekinu štrajk – i ne dobiju NIŠTA – a oni iz života – porodica, druga generacija – nezaposleni i nesrećni, prevareni u ljubavi i u snovima – odlaze – usamljeni – ali – kažu SREĆNI – u Nemačku, da tamo rade bilo šta...ili u Australiju! A jadni im roditelji – sasvim umeljani i ucveljeni – izgubljeni i ispražnjeni – ostaju da bitišu svoje isto NIŠTA, koje su zvali – bez pravog razloga – SOPSTVENIM ŽIVOTOM! Eto, tako vam ide ta strašna i mučna predstava, u kojoj se povremeno oglasi gromoglasni smeh, oslobadjajući i jasan, smeh kojim publika popunjava one pukotine, koje nastaju dubinom ubitačne praznine, koja isijava sa scene! Užas koji se vrti po sceni, nije dat ni analitički ni patetično, ni kritički ni opominjući!...Taj Obrnuti Kabare - jedan potpuno origimalan i stil i žanr, u kome se odvijaju dogodovštine ove postdramske, metodične, surove RENDE za smisao i SKALPELA za emocije, deluje kao neki osušeni i ironični – ali nipošto ponijžavajući – nego otrežnjući i samilosni REKVIJEM... ili srpski rečeno PARASTOS!... Uspeh ovog žanra dodatno je začinjen odličnom primenjenom muzikom, autorskog i izvodjačkog tima SOPOT. To prebrojavanje gubitnih dogadjaja, jedan po jedan, mirno, dosledno, sa unutarnjom ironijom – ali ne prema STRADALNICIM – nego prema ILUZIJAMA, od kojih smo, nekako istorijski i nakaradno – SAZDANI!...Paradoksi koje je ekipa predstave našla u suptilnom prelistavanju stranica crne-da-crnja-ne-može-biti – hronike, sasvim su jasni i, kao da su – kako sam i rekao na početku – UŠETALI, nezvani i nepoželjni, ali uporni i ubojiti – pravo sa ulica Banja Luke, u Narodno Pozorište!..Siguran sam da bi Ana Djordjevoić, sa nekom drugom glumačkom ekipom, u nekom drugom pozorištu, ovu istu dramu – napravila tako da sa ulica tog grada – NARAVNO – udju problemi u njihovo pozorište!...To i publika jako lepo razume i reaguje potpuno iskreno i sa ogromnom pažnjom, prati svaki detalj ove vrlo specifične predsatave. Toliko je to sve specifično, da mislim da nema takve predstave – sa toliko suptilne i strašne, kritičke energije – ispunjene velikom ljubavlju za stradalnike – ali bez sentimentalnosti – nema takve predstave u Beogradu – ili je ja, bar do sada, NISAM VIDEO! A, verujte mi – jako sam želeo da je vidim odavno!...
I dočekao sam - po to specijalno iskustvo otputovao sam – lako i brzo, u Banja Luku. Tamo se pre mene nastanila Ana Djordjević, mlada rediteljka – da posle suštinskog susreta sa Dostojevskim i sa Gogoljem – u ZAPISIMA IZ PODZEMLJA, u Jugoslovenskom Dramskom i ŽENIDBOM, u Somborskom Narodnom – da se suoči sa SAVREMENOM REALNOŠĆU!...I sve je uradila da tu surovu realnost propusti kroz vizuru dubinskog Dostojevskg i kroz sarkazam i oštroumlje genija Gogolja!...Tako smo dobili – tačno to – DOSTOJEVSKOG NA NAČIN GOGOLJA!...Priča komada je delimično porodična drama o raspadu – u socijalnom, ali i moralnom i emotivnom smislu – te krhke porodice neverovatnih radnika medju radnicima...a sa druge strane – to je društvena anti-drtama, postdramaska analiza u skokovima – prikaz, jednog višeznačnog ŠTRAJKA!...Tu su likovi Oca porodice – koji je istovremeno i glavni štrajkač – moralna gromada, koja se raspadne sa više strana – kao od strašnog zemljotresa – taj lik neverovatno slobodno i snažno, igra odlični BRANKO JANBKOVIĆ...Njegovo suludo jurišanje na vetrenjače - i u moralu porodice u raspadu i u moralu radničke solidarnosti, koja se skrha o TV prenos utakmice i kladioničarske marifetluke...sve je to ovaj izuzetni glumac doneo duhovito, sveže, sugerstivno – na SVETSKOM NIVOU!...On je centar predstave – i s pravom – jer zaista uspešno diktira jedinstvo vrlo komplikovanog stila i žanra igre. Tu su i njegove kolege radnici u štrajku – Goran Jokić – još i u Brehtovskoj ulozi novog vlasnika – nasilnika, kao i ŽELJKO ERKIĆ, a tu je i njegov sin – takodje radnik, ZLATAN VIDOVIĆ..Svi oni drže čvrsto taj neverovatni, dubinski proučen - i stil nastupa i pogled na žanr – uspevaju da daju iskrenu notu PREPRIČAVANJU i citiranju – kako svojih, tobože LIČNIH iskustava, tako i primera iz Istorije Radničkog Rata Za Izgubljenu Pravdu...Mekoća i toplina sa kojom oni ulaze u tumačenje i pripovest ove, epske i lirske, slikovnice gubitništva – da je posebno svetlo – u kojem se jedino i može pratiti ova TRAGEDIJA KOJA TRAJE! Kćerka Velikog Radničkog Vodje – nesrećna i iskrena paćenica – bez posla i ljubavi – odlutala u pornografiju, misleći da će tako pridobiti muža – muža, bez vrednosti – ali, ima li ikakvih drugih na vidiku?...Ta devojka došla nam je kao neka tužna, naivna svetica prilagoidjavanja – mlada SANDRA LJUBOJEVIĆ....Njenu majku – već odavno propalu u Živo Blato poraza, umesto sreće u životu – sreće o kojoj više ne ume ni da sanja...igra odlična i iskustveno tačna MILJKA BRDJANIN - BABIĆ...Bolničarku i prisutnu prijateljicu i gradjanku, kao i još nekoiliko indikativnih likova, sa punim smislom za Epski teatar objektivnovg dogadja – igra prisutna i savesna DRAGANA MARIĆ.....
Posebno delo je u ovoj predstavi – SCENOGRAFIJA!...To je strukturalističmki znak, a ne scenografija!... To je jedna okrugla iskošena ploča–platforma-skela, kao neki disk za nekog kosmičkog Diskobolosa – da ga zafrljači i da sve ode u tri lepe...tamo gde bi, da su mogli, nekad, mnogi – kao u onom vicu - bacili i onaj SRP i onaj ČEKIĆ – ali kad su ga bacili – evo šta su dočekali!...RADNIČKU TRAGEDIJU!...Autor scenografskog rešenja – podignute i odlično prosvetljene, mrežaste čelične konstrukcije, po kojoj se hoda i pada – iz koje se izlazi i u koju se propada...gde se leži, boluje i plače, gde se spremaju demonstracije i pobune...gde se štrajkuje i gde se odsecaju prsti - velikom ritualnom GILJOTINOM!....je DRAGANA PURKOVIĆ - MACAN...
Gledali smo jednu višeznačnu predstavu, modernu, hrabru, istinitu i pamtenu – taman koliko i odgovornu i čovekoljubivu – bez izlišne patetike – sa mnogo humora u najtragičnijim delovima!...Pravo novo delo, za neki NOVI VEK!...BRA VO! Čestitam!
Goran Cvetković, Radio Beograd 2 – ponedeljak, 17. januar 2011.
|