Može li u nekoliko paligrapa?
1) Jasno je ko je autor teksta i jasno je zašto se Pejaković sakrio iza pseudonima. Krao je, brate, gdje je stigao. Prvo - iz "Radovana III". Čuvenu repliku - "Priđi k Rumenci" - Pejaković tekstopisac i Pejaković reditelj koriste 5-6 puta u predstavi ("Priđi k atašeu", "Priđi k stolu"...). Drugo - predstavljanje spletom narodnih pjesama pred stranim (ne)moćnicima je preuzeto iz jedne predstave "Indeksovog pozorišta" (mislim da je "Brat i mir", ali nisam siguran). Poređenja u tekstu su dobra i često komična. Obrazac pokondirenosti je nušićevski. Usamljeno drvo na sceni, pa makar bila i šljiva, jeste beketovsko rješenje, pa makar to i bilo u svrhu urbanog vjerovanja da će nas Srba ostati toliko da ćemo svi stati pod jednu šljivu. Šljiva je pritom i skresana, nema grana, nema lišća: jalova je, što bi rekao Džizus, a takvo drvo je, dabome, samo metafora za narod koji sjedi (ili leži) pod njim.
2) Dakle, predstava se svodi na jednostavnu dilemu: da li biti domaći izdajnik, predati Mladića i otići na zapad ili ostati (lokal)patriota, sakriti haškog optuženika i biti i dalje goljo? Problem ovog teksta je - plićina. Toliko plitka metafora, toliko plitka alegorija ili parabola, kako god hoćete, da predstava postaje laka zabava za publiku koja uopšte ne sumnja kojoj se od ove dvije opcije treba prikloniti. Pejaković je rekao da je ova predstava politički nekorektna, ali ona to nije, jer je sve svedeno na individualistički, a ne kolektivni zanos. Predstava je trebala biti i homofobična (opet Pejakovićeve riječi), ali pitanje je u čemu se ogleda ta homofobičnost? U onom žvalavljenju dvojice mlađahnih glumaca čija je gluma bila ispod svakog nivoa? To je poprilično deplasirano, jer ona scena sa krljanjem i nije imala drugi cilj osim da malo šokira gledališče. Pejaković je, konačno, rekao da je predstava bezobrazna. I jeste. Ona je bezobrazno loša. Ovo je drama bez drame, pokušaj restauracije psihološke drame u kojoj je povesmo sukoba nakalemljeno na moralnu dilemu - da li prodati Hagu ili sačuvati obraz. Predstava je dnevno-političkog karaktera i nema u sebi ništa univerzalno, ništa što će je preporučiti za vremena u kojima će storija oko potrage za haškim optuženicima biti još jedan zatamnjeni dio naše istorije.
3) I na kraju - gluma. Tri puta sam do sada gledao Snježanu Štikić i nikada je nisam prepoznavao. To, valjda, dosta govori o njenoj glumi. Ona je najbolja u ovoj predstavi, pored Gorana Jokića. Željko Stjepanović standardno dobar, imao je nekoliko izvrsnih gegova i sjajno izgovorenih replika, ali ništa više od toga. Šavija je iritantan sa svojim pregumljivanjem i neprestanim potresanjem cijeloga tijela dok igra. Ljubiša na trenutke sjajan, a na trenutke mu treba logoped. Onu dvojicu studenata neću ni da komentarišem.
4) Muzika: ojkače i klasični rock'n'roll. Spoj nespojivog koji u predstavi poprima obilježja groteske. Zapad, dakle, ima Rolling Stonse, Cepelin, a mi, jadni, ojkaču. I čudo je da je onaj nesretni Vasilije ostao s nama.
Ćopić je rekao:"Znam ja nas, jebo ja nas". Ta rečenica je i najkraći komentar ove predstave.