_zoka je napisao:
Pojasni?
Hoću.
Narodno pozorište je u poslednje četiri sezone sredina mediokriteta i amatera. Otela su tu, naravno, pokoja dobra predstava, ali osim DIVLJEG MESA nijedna se ne može nazvati odličnom. A mene ne zanima ništa što je prosječno, da ne govorimo o onome ispod te linije. Neka bizarna želja da se u pozorištu napravi moderan repertoar (šta god to značilo) dovelo je do toga da smo gledali neke hibridne predstave, klasike koji su iskasapljeni i - u najvećem broju slučajeva - neke nove, moderne tekstove od kojih nijedan nije prešao neku ljestvicu progresivne samobitnosti.
Tako je i bilo moguće da dobijemo mjuzikl ZVIJEZDA JE ROĐENA, koji liči na sve osim na mjuzikl. Pejakovićeve režije su sramota pozorišne režije i odsjaj najgoreg diletantizma. Objašnjavao sam to na primjeru NARODNOG POSLANIKA i POVRATKA. Samo kod Pejakovića je moguće da se u klasičnom srpskom dramskom tekstu, između ostalog, čuje psovanje; samo kod Pejakovića je moguće da se u klasičnom tekstu evropske drame čuje ono "tri trojćice, tri dvojćice" i neki od klasika alternativnog muzičkog pravca nazvanog "turbo folk". MOJ BRAT - promašaj sa tekstom. RADNIČKA HRONIKA - da me neko ubije ja ne bi mogao prepričati ovu predstavu; naprosto sam je u potpunosti zaboravio. SEDAM I PO - pisao sam o njoj na nekoj stranici ispred. NA DNU KACE - isto tako.
Bilo je pokušaja da se naprave dobre ili bar zanimljive predstave koje ne pretenduju na neku veliku umjetnost. Takvi pokušaju su, ako ništa drugo, bar bili zabavni. Tu, prije svega, mislim na UČENE ŽENE i MADAM SAN ŽEN, ali ne znam kada su one postavljene na scenu. Mislim da je to bilo dok je Tihomir Stanić bio umjetnički direktor, ali nisam siguran. I na kraju DIVLJE MESO koje je zaista, zaista dobra predstava. KAMENJE U NJEGOVIM DŽEPOVIMA je glumački sjajna predstava, zabavna, duhovita, ali ništa više od toga. RAZRED, NIJE ČOVJEK KO NE UMRE i ZOOLOŠKU PRIČU nisam gledao, ali ne ostavljam ni minimum prostora nekom pozitivnom iznenađenju.
Mimo želje da se bude napadno moderan, neki jasniji repertoarki i poetički koncept u Narodnom pozorištu ne postoji. Naše pozorište je vjerovatno jedini nacionalni teatar na svijetu koji gotovo 15 godina na repertoaru nema klasični tekst (mislim na antiku). Promašaji sa rediteljima su rezultirali katastrofalnim predstavama klasične provenijencije (ROMEO I JULIJA, TRI SESTRE, MAJKA HRABROST). Ne može repertoar da bude volja ili odluka jednog čovjeka. Nekada sam u pozorište išao sav treperići, a danas idem samo kad moram, zbog novinarskog posla i bude mi mučno već nakon 15 minuta predstave. Nije, dakle, problem u meni, jer sam svojevremeno gledao SVETOG GEORGIJA i DOM BERNARDE ALBE nekih 12-13 puta.
Publike što se tiče: kao novinar dobrih sedam godina pratim rad Narodnog pozorišta i nikada, ali nikada nisam vidio više snobova i nepozorišnih faca u pozorištu kao za ove 2-3 godine. Ne znam da li je i kako je ovo argument za ovu raspravu, ali naprosto sam bježao iz pozorišta kada sam vidio ko u njega ulazi.