|
Gledao sam tu predstavu na premijernom izvođenju i više ne, pa sam dosta toga i zaboravio, ali, evo da se pokušam sjetiti nekih detalja koji su mi zasmetali:
Prvo, pitanje adaptacije teksta. Ako je već htio prebaciti mjesto predstave u Banjaluku, reditelj je to trebao uraditi diskretno, a ne gledaocima nuditi kao "tačke prepoznavanja" naselje Ante Jakića i muzičku školu. Time je učinio dva neoprostiva pozorišna grijeha: definisao je Banjaluku kao jedino moguće mjesto događanja, a publici je ponudio više nego glup razlog da se (na)smiju na spomen pomenutih naselja. Šta ćemo, Pejakoviću, sa publikom u Novom Sadu, Beogradu ili Zagrebu? Kako će oni prepoznati tvoje areale koje ama baš nikakve veze nemaju sa samom radnjom.
Drugo pitanje je pitanje jeftinog humora i njega sam se već dotakao u prethodnom pasusu. Ukoliko me sjećanje ne vara, u jednom trenutku predstave sa porodičnog prijemnika zavija neki turbo - folk "hitić" što je, dabome, propraćeno gromoglasnim aplauzom publike. Taj trenutak pošten gledalac može da očekuje u predstavama "Kursadžija", ali ne i u predstavi nacionalnog teatra. S tim pod ruku ide i onaj fazon sa "dvije dvojčice, dvije trojčice" čiju funkciju niko živ ne bi mogao da objasni i rastumači, jer se tu radi o toliko jeftinoj komici i naivnim i nakaradnim poigravanjem prostim (i bukvalno i metaforički) vicevima i pošalicama.
Treće: psovke. Naša stvarnost jesu psovke, ali jeste i mnogo drugoga, pa se to ne "stavlja" u predstavu. Umjetnost je mimezis u određenoj mjeri, a ne bukvalno preslikavanje uličarskog slenga u tekst predstave. Hipreprodukcija psovke, jasno je to, dovela je do njene hipreprodukcije, a tačno je i to da psovačina pokazuje, ustvari, nemoć pisca. To je ujedno i ključna stvar zbog koje je Pinter u ovoj predstavi kao pisac uništen. Moto predstave je postala rečenica "Kru te jebo" i gotovo svi su očekivali retardiranog mlađeg brata da izađe i kaže tu repliku. Psovka mora imati ogromno opravdanje kada se koristi u književnom tekstu ili pozorišnoj predstavi, a kod Pejakovića toga nema ni u primislima. Reditelj je, takođe, prenebregnuo i jednu važnu činjenicu kada je poetika psovke u pitanju: ona je u pozorištu mnogo provokativnija i neukusnija jer se govori, jer ima direktan kontakt sa gledaocem, jer dobija svoje materijalno obličje. A toliko pičaka, kuraca i jebanja je moglo da prođe u "Rodama", ali svakome je jasno da Pejaković nije isto što i Pinter i da "Rode" nisu isto što i tekst klasične savremene drame.
I četvrto: gluma. I u ovoj predstavi je nastavljen isti glumački "princip" kao i u "Poslaniku", a to na priliku, znači sljedeće: Željko Stjepanović nije nijednu rečenicu rekao drugačije osim urlanjem! On urla i dere se od početka do kraja predstave! Da li se stišava za monologa? Da li mijenja intonacijsku krivulju? Ne, on se neprestano dere i 'suje kao sumanut. Eno mu Jokića pa neka uči scenski govor, ako ne zna i ne može drugačije. Toliko deranja nema ni na političkim mitinzima.
_________________
Cause I'm tired of this scenes...
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
odlican izbor glumaca Branko je bio odlican 
Cim je cura izašla na scenu legla sam od smijeha. Poslije sam čula neke komentare kako sam vjerovatno potrefila na dobru izvedbu jer ponekad zna da bude dosadna predstava do te mjere da se publika uspava. 
Fali mi jedino neki dobar fazon. Ne mislim da su provale i dosjetke nešto bez čega predstava nije smiješna, ali ovdje osjećam da je baš potrebno da se malo upotpuni sa tim. Ali dobro, Sterija nije baš ni lagan za odraditi, oni su to po mom mišljenju jako dobro obavili.
)
