|
Sta su po nacionalnosti bili neki ugledni knjizevnici koje danas ubrajamo u:Bosnjake, Hrvate i Srbe, mozete saznati ako proicitate ovaj tekst uglednog knjizevnika P. Matvejevica, preuzet iz Monitora Podgorica. Zah
O nacionalnim identitetima , na drugi nacin
Marginalije o pripadnostima
Malo koja kultura ili književnost ima toliko dvojnih porijekla i pripadnosti kao hrvatska. Uvijek sam to shvaćao kao prednost a ne kao nedostatak. Ponosio sam se time: Šenoa, Strossmayer, Demeter, Šulek, P. Stoos, Gavella, Vatroslav Lisinski (alias Ignacij Fuchs). Obitelj Ljudevita Gaja starinom je iz Burgundije (Gay), a Stanka Vraza iz Slovenije. Ivan Zajc, autor nacionalne opere Nikola Šubić Zrinski, Čeh je porijeklom, a skladatelj Boris Papandopulo ruski Grk. Nikola Firentinac, kako ga mi zovemo (tj. Niccolo' Fiorentino), sljedbenik Donetellov, rođen je i kršten u Firenci, po kojoj je i dobio nadimak - dakle nije "našijenac", to se ne bi smjelo zaboravljati.
Hrvatski Preporod u Hrvatskom narodnom kazalištu oslikao je Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni. Kukuljević je preimenovao romanjolskoga slikara Andrea Meldolu u Andriju Medulića, kojeg nikad nitko nije tako zvao. Goran Kovačić je po majci Židov (majka mu se prezivala Klein), te naš pjesnik Otpora, po židovskom zakonu, pripada više majčinoj strani. Starčevićeva je majka bila pravoslavne vjere. Sorkoćevićeva obitelj (Sorgo) došla je iz Albanije preko Boke, trgovala je žitaricama i po tom dobila prezime (sorgo= sijerak). Dubrovački pjesnik Vetranović, za života poznatiji kao Vetrani, spjevao je odu Italiji. Juraj Dalmatinac, sin Mateja, po venecijanski se zvao Zorzi Matto, pravo mu je ime i prezime Giorgio Orsini, to se zaboravlja ili prešućuje. Ruđeru Boškoviću djed bijaše pravoslavac s Popova polja, a mati Talijanka. I Marulićeva je majka Talijanka. I Matošu i Cesarcu majke su stranoga podrijetla.
Zlato Zadra izrađivale su manje ruke domaćih majstora negoli njihovih učitelja, stranaca. Radovi po dalmatinskim oltarima pretežito su djela naših susjeda. Za izgradnju dubrovačkih "mira" i zidina dugujemo harnost, u prvom redu, talijanskim arhitektima. Ima još mnogo sličnih primjera, ne mogu ih ovdje sve nabrojiti. I ne mislim da je to osobito važno.
Uostalom i u drugim, susjednim kulturama ima sličnih pojava, na primjer u srpskoj: Nušić i Sterija, najznačajniji dramski pisci u srpskoj književnosti, cincarskog su porijekla, kao i dio loze Branka Radićevića. Među beogradskim nadrealistima, Vučo i Koča Popović su također iz cincarskih obitelji, a Marko Ristić, premda je dubokoga srpskog korijena, bijaše integralni Jugoslaven - što je možda jedan od razloga omraze spram njega u nekim književnom krugovima. Njegoš je, unatoč svemu, više crnogorski nego srpski pjesnik, bez obzira na to kako vidimo veze i razlike srpsko-crnogorske. Kišu je otac Židov, Daviču su i otac i majka. Vasko Popa je svoje rane pjesme pisao na materinskom rumunjskom jeziku. Branko Miljković se ponosio majkom Hrvaticom. Milorad Pavić je također mješanac, mislim da mu je otac bio Hrvat. I konačno najveći od njih, Ivo Andrić, rodom je Hrvat a krštenjem katolik.
Studenicu su sazidali majstori iz Dalmacije. Najljepše freske i ikone po manastirima i bogomoljama Južne Srbije oslikali su bizantski živopisci, mnogo više nego srpski. Što se pak naših Srba iz Hrvatske tiče, svi znamo otkud potječu Petar Preradović ili Vladan Desnica, kako su se izjašnjavali za života Ivo Ćipiko ili braća Vojnović, Ivo i Lujo, što su po porijeklu, među inim, Simo Matavulj ili Đuro Daničić, Novak Simić, Vojin Jelić, Drago Kekanović ili Branislav Glumac.
Od srpske i pravoslavne loze vuku korijen Stjepan Miletić, pravaš i starčevičanac, utemeljitelj "hrvatskoga glumišta", i pravaški tribun August Harambašić, po Matošu "najbolji pjesnik hrvatskoga nacionalizma i hrvatske slobode" - što danas, s obzirom na porijeklo, izgleda nezamislivo. Srbin iz Hrvatske i bečki đak Sava Mrkalj suprotstavio se pravoslavnoj varijanti slavjanoserpskoga jezika i otvorio put Vukovoj reformi - a samoga Karadžića Zagreb je proglasio svojim "počasnim građaninom" dok su ga srpski knjaz i velikodostojnici pravoslavne Crkve napadali i osporavali (njegova je reforma prihvaćena u Srbiji tek nakon smrti mu, zahvaljujući uz ostalo nedvosmislenoj podršci koju su mu pružili Hrvati). Josip Jelačić otišao je pravoslavnome mitropolitu u Karlovac da potvrdi njegov izbor za hrvatskoga bana, jer sa zagrebačkim prelatima nije bio u dobrim odnosima.
O tome, naravno, nema spomena u našim školskim programima i udžbenicima. Mogao bih navesti još mnogo primjera, ali nisam siguran da bi to pomoglo onima koji razmišljaju u "etnički čistim" kategorijama. Navest ću još jednom Matoša, da podsjetim one koji slabo poznaju nacionalnu kulturu u koju se inače zaklinju, kako je najveći hrvatski kritičar gledao na to: "Nacionalne kulture su po svome postanku i izvoru plod tuđinskog utjecaja. Ono što je u narodu najbolje plod je tuđih kalemova (...) Kakve bi svrhe imala nacionalna kultura da se njom može koristiti samo jedan narod. One vrijednosti koje vrijede tek jednoj rasi inferiorne su vrijednosti. Snaga narodne kultura nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, već u moći primanja, apsorbiranja što više tuđih kulturnih elemenata".
I još ovo, iz istoga pera, vrlo aktualno u današnjem času, barem za one koji misle da su Evropljani ili bi željeli da to budu a ne znaju kako: "Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska" (Sabrana djela, sv. IV, str. 268, izd. Zagreb 1973).
Svakom je jasno što stoji iza stavova onih koji se ne mogu pomiriti s različitim pripadnostima nacionalnoj kulturi ili književnosti: jedan stari, zaostali nacionalizam, u našim prilikama obilježen srbofobijom i anti-slavenstvom (ili pak kroatofobijom na drugoj strani), spreman, kao što smo vidjeli, da nas radije proglasi Irancima (ili Sorabima) nego potomcima starih Slavena.
Piše:
Predrag Matvejevic
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
