banjalukaforum.com

Danas bih mogao...
voljeti te kao jucer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao...
otici daleko... puno dalje
no sto je vrijeme,
puno dalje no sto oci dosezu.

Danas bih mogao
pruziti ruku
niz krizaljku zbunjenog srca
i dotaci zlatnu ribicu a srecu.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan....
kad sam vec tebe sanjao...
i tvoje usne snom ljubio!

Sve bih danas mogao...
jer danas je dobar dan:
za herojski zivot obicnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
sto ga tamo daleko
na tvoje celo
smjesta povjetarac
usuljavsi se izmedju zavjesa
nosen mojom zeljom...
i srebrnom trakom mjeseca!

Slušam kako kiša lupa po prozoru. Slijeva se i stvara lokvice slične praznim slovima. Dijeli prostor. Presijeca put tvome pismu. Usred kakva pijeska, prebrisat će, sprati mu lijepe riječi, sliti ih u nepomičnu vodu. Sasvim uspravnim riječima koje će trebati loviti na dah, golim tijelima. Vidim kako se kaplje puštaju niz stakla tražeći ranjiva mjesta, neku najtanju kožu, kako potočićima izvode znakove, modre od samoće, jednake možda tvojoj odaslanoj misli koju bih u njima htio prepoznati.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Vrtuljce, stari druze moj
prekini pjesmu svoju
i stani sada, stani, stoj
vrati mi ljubav moju -
vrati mi dane sto su prosli
pusta je zemlja, pusto nebo
ako su ruke moje prazne,
prazno srce
san sto mre...


Zvonimir Golob

Vitka, u pesku toplog leta, lezi draga

Ima otvorene oci zagnjurene u nebo

Zagonetno osmehnuta cuva svoju tajnu



Dodjem, opruzim se pored nje i cekam

Da i u moje oci udje parce leta

Cekam citavu vecnost i vise



Nisam srecan srecna je moja draga

Ona se sva pretvori u ljubav i

Zagrcne se od smeha neobjasnjivog



Kad zazeli zapali usnom novo sunce

I tankim ga rukama skine s visina

Rekla si ljubav i sve je stalo
za srecu treba, znaj tako malo
za srecu treba tren u trenu
zena covjeka i covjek zenu.

Za srecu treba kao i tada
lipe i juni na kraju grada
Mjesec sto sija zlatne boje
Za srecu uvijek treba - dvoje...

Sunce na zalazu
Bojama samoće nebo boji
A Vrime čeka, stoji

U oku suza blista..
Čista

Rasplićem noćas
Zlato za tebe...
Vjetrovi s juga
K'o glasnici
miris ti nose,
I sjaj...
U plesu svjetla
po zidovima,
zavladat će mjena,
I Raj

I uzdah će postati osmjeh
a prošlost tek sjena

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ako nismo zajedno po aprilskoj gazili travi,
sacekacemo zajedno prve mirise snega.
Ja vise volim zime cistotu mirnu
od bolesnoga dana prolecnjega
kad ruke bez strasti ne mogu da se dirnu.

Zivecemo zajedno svecane dane
kad dusa pocinje tiho da sazreva,
kad bivaju pune ploda njene grane
i o vecnosti kad vec kradom sneva.

Smejacemo se zajedno u vecernje case
kad se covek smeje tise i redje.
Volecemo se kad pocinju da se
zivota ovog sagledaju medje,

kad ljubavnici postaju jedno drugom
prijatelji blagi i braca.
Rastacemo se samo pred putanjom dugom
sa koje ne moze da se pise,
ni da se vraca.


Desanka Maksimović

Eh,kad bi ti ... bio ovog trena
na jedan otkucaj od srca mog
pa da ti poletim u narucje,
da ti spustim na ramena dva bijela goluba -
dvije bijele ruke moje
i usne tvoje zauvijek obiljezim
svojim osmijehom...

Proslost,sadasnjost i buducnost -
sve bi se pomijesalo,
sve boje bi se istopile,
sve rijeci bi utihnule
i samo bi nasa ljubav zamirisala svijetom
poput ciste djecije duse...

Ali nema te!

Svaki tren bez tebe mjeren mojim uzdasima
i ceznjom u srcu -
vjecnost je...
i mnogo vise od toga!
Svaki tren bez dodira tvog
pustinja je bez oaze,
bez ijedne klice zivota u njedrima,
koju i vjetar izbjegava...
Svaki tren bez glasa tvog
soba je mracna zidova crnih
u kojoj nijemo pociva bajka o sreci
koja ceka da tisina izgovori ime tvoje
kao sto se izgovara ime Bozije
sa ljubavlju i cista srca.

A onog trena kad oci moje
u svoje zjene upiju
iskru u bademu oka tvog,
pramenje tvoje smedje kose
i jagodu zrelu na usnama tvojim,
zaustavljena rijeka zivota mog
potece poput bujice
i odnese mene do tvojih ispruzenih ruku,
u dom moje beskrajne srece...

Samo kada se poljupci tvoji
razliju lijeno,sporo,mazno
preko mog lica i mog tijela -
ja zivim, ja volim, ja postojim...
Samo kad sapuces ime moje
kao da sapuces najvecu tajnu,
kada se nasmijes od srca, zvonko
i kad me milujes glasom svojim -
ja zivim, ja volim, ja postojim...
Samo dok mi tvoje govore oci
tajnu slatku protkanu suncem
jedino meni i tebi znanu -
ja zivim, ja volim, ja postojim...
Samo dok pocivam u narucju tvom
kad zvijezde se prospu nebeskim svodom,
kad slusam otkucaje srca tvog
i pratim ritam kojim dises -
ja zivim, ja volim, ja postojim...

Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih životinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim

Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja

Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda
Kad sam siguran u sebe sama.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Povedoh je do reke
misleci da devojka je,
al' udata ona bese.

To bi nocu Svetog Jaga,
i skoro po dogovoru.
Fenjeri su gasili se,
cvrcci poceli da svetle.
Iza zadnjih gradskih kuca
dotakoh joj grudi snene,
i one se rascvetase
kao zumbul grane nezne.
Sustanje sam ja slusao
ustirkane suknje njene,
kao kad komad svile
deset ostrih kama sece.
Krosnje drveca bez sjaja
postajale su sve vece.
Vidik pasa lajao je
u daljini iznad reke.

I prodjosmo kraj kupina,
trnja i trske zelene.
Ispod njene pundje na tlu
tad napravih udubljenje.
Ja odvezah svoju masnu.
Ona skide veo sa sebe.
Ja opasac s revolverom.
Ona jeleke svilene.
Nit' smilje nit' puzevi
nisu koze tako lepe,
ni kristali mesecevi
takvim sjajem ne trepere.
Noge njene bezahu mi
kao ribe uplasene,
do pola jos uvek hladne
a od pola sasvim vrele.
Najlepsom sam od putanja
jezdio te noci cele,
na zdrebici sedefastoj
bez dizgina i opreme.
Ja ne mogu ponoviti
stvari koje ona rece,
da obazriv budem
pamet nalaze mi i postenje.
Prljava od poljubaca
i od peska, podje s reke.
A na vetar ljiljani su
potezali sablje bele.
Kao pravi Ciganin sam
vladao se celo vece.
Najzad sam joj poklonio
kosaru od svile meke.

Al' u nju se ne zaljubih
jer udata ona bese,
a rece da devojka je
kad povedoh je do reke.


F.G.Lorca

Srebrnim akordima vjetar u valovima buja.
Daleko u daljini iz sivila zasvijetlila jezera,
Koliko ljepote u gorama tražio si!

Uspavanka krajine-posljednja pjesma slavuja,
Dok u polje osamljen koračam vratima večera . . .
Tako vrućim glasom sve do ponoći u mom srcu pjevala si.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Hteo bih jednu noc kad mesec kunja,
Placljiv, krzljav, bez sjaja i boje,
A zemlja ima setan miris dunja
Sto mesecima u prozoru stoje;

I sve da bude tuzno, sve da bude
Kao da svuda jece bolna deca,
Rastapaju se ceznje kao grude,
I sve kroz suton priguseno jeca;

Pa kad na mene padnu usne tvoje,
Da zajecamo i mi, obadvoje...

Hteo bih jednu noc vencano belu,
Providnu, svetlu, svu u mesecini,
Da nezemaljski izgled da tvom telu,
I svakoj stvari, i da mi se cini

Ko bajka da je, da to nije java,
Da s mesecinom sve se stapa sada,
I neosetno gubi se i pada,
I sve nestaje, i sve iscezava,

Pa kad na mene padnu usne tvoje
Da isceznemo i mi, obadvoje...

O, ma ko da si, ostani
nocas kraj moga skuta,
nikuda ne polazi.
Za onim cega nema
dusa mi gori i luta,
i goli, jer sve prolazi.
I cini mi se, negde ljudi sad
prolaznost imaju na umu,
pa ce doci nocas na nas breg
da spokojno svega se odreku.
Vecno nihaju jasike na drumu
dusu nemirnu.
Cute blago plaveti neba i teku.

Nocas me samo pogladi
nezno i blago po kosama
i kazi rec mi sto greje.
Srce je moje pusto,
dusu mi mori osama,
i boli, jer prazno sve je.
I cini mi se, negde u blizini
rodjeno srce da nekome smeta,
pa ce doci nocas na nas breg
da nasmeje se svemu sto biva.
Oblak u suton iznad sume sleta
i vrh livada brodi.
Putuju jutrom magle ponad njiva.

O, ma ko da si, zagrljaj
nocas mi vreo podari.
Srce je moje umorno,
dusa je moja strana
gomili ljudi i stvari,
i cuti u meni sumorno.
I cini mi se, nedaleko negde
od tuga teskih ljudi boluju,
pa ce doci nocas na nas breg
da radosno svi poumiru.
Grlice tihe brdom nasim stoluju
i jecaju meko.
Putevi beli u nebesa uviru.


Desanka Maksimovic

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem ,glas gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ona bi htela
da udje u moju pesmu...
Onako, na prepad, bahato
da upadne,
i bude kao svoja
u mojoj pesmi.
Ali ja vrata
moje pesme
ne otvaram svakome.
Ne.
Moja pesma
vapi za tobom, devojko
sto imas pogled prozet vatrom
i osmeh, sladak,
najsladji na svetu
nad kojim se
topim kao kocka leda
medju tvojim prstima
dok tu vatru u ocima gasis...
Vapi za tobom devojko
sto imas resenja
za mnoge zagonetke
srca moga
te onako, kao grom iz vedra neba
puknes me u pravu zicu,
i pod drhtajima njenim
nastane erupcija
osecanja mojih
pomesana sa osecanjima tvojim,
a ne njenim
koja bi samo htela
da udje u moju pesmu
kao da to nista ne kosta.
A ti znas,
kao sto i ja znam
da je cena toga - ljubav...

Hodam stazom zaklonjena
borovima.
Tamno je
samo voda svjetluca.
Dah ti je hladan i usne svježe
i samo ako zaustavim disanje
čujem kako šušti ti korak.
Čim sunce zablista
među granama nestaješ
i prepuštam se toplini
na proplanku.


Iz ciklusa Dijana od Snjezane Pejovic

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Kada sklopis oci
I kada zaspis
Umorna i krhka utones u san
Cijelu noc cu bdjeti kraj tebe
Spokojno da docekas dan

A kada se probudis
I otvoris oci
Carobna i slatka zakoracis u dan
Umjesto dorucka cu ti poljubac dati
Da ti zivot pretvorim u san

I kada zasutis

Naglom mislju

Svladan,

Pred bijegom

Ti znas

Da sam

Nepovratno tvoja.

Koga li ljubi sada ona mlada zena? Ona
mlada zena koju sam nasao jednog ljeta
lijepu i dozrelu od sesnaest godina,
prolazi - bogzna zasto - jutros mojim
sjecanjem.
Koga ljubi sada ona mlada zena?
Jednom sam na maloruskoj ravni nasao
crven i krupan cvijet; njegova socna čaška,
kratka cvata, nudila je, u siroko
rastvorenim laticama, svoje nadrasle
prasnike svim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada zena?
Nikad nije bilo izmedju nas rijeci (ja sam
tesko i razumjevao njen jezik) i nas odnos
nije imao nikada odredjenog imena. Pod
zvijezdama sam je ljubio do umora i do
ponoci sam lezao na travi, s glavom u
njenom krilu.
To je bila zena stvorena za ljubav i
predavala se nijema od strasti i suznih
ociju, sapcuci isprekidane rijeci o
vjernosti.
Koga li sada ljubi ona mlada zena?

(odlomak)


Ivo Andric

I povedoh nju do reke,
devojkom je smatrajuci,
no, udata ona beše.
Zbilo se na Svetog Jaga,
u podesno nocno vreme,
kad pogase fenjeri se
i zrikavci kad zasvetle.
Na izmaku krajnjih kuca
dodirnuh joj grudi snene,
što se odmah rascvetaše
ko zumbula kite jedre.
I šumeli nabori su
uštirkane suknje njene
kao komad svile što,
od oštrica deset secen.
S krunama bez srebra sjajnog
naraslo je sve drvece,
dok lajaše vidik pasa
u daljini, preko reke.
Kad predosmo glog i trske
i kupina oštre vreže,
od njezine punde osta
na tlu blatnom udubljenje.
I ja na to mašnu skidoh,
ona haljinu sa sebe,
ja - opasac s revolverom,
ona - prslnik sav izvezen.
Ni smilje ni školjke morske
nisu takve puti nežne,
ni kristali na mesecu
takvim sjajem ne trepere.
Bedra njena bežahu mi
kao ribe uplašene,
do pola hladnoce pune
a od pola osvetljene.
I po putu najboljemu
jezdio sam noci cele,
bez stremena i bez uzde,
vrh omice te sedefne.
Ne želim, jer covek jesam,
da pomenem šta mi rece,
pamet zadrava nalaže mi
da se time ne razmecem.
Prljavu od poljubaca
i peska, nju ponesoh s reke;
do se s vetrom macevahu
ljiljanove sablje bele.
Pokazah se kao pravi
Ciganin što zna ko jeste.
Ja poklonih kotaricu
Njoj od trske ispletene,
Al u nju se ne zaljubih,
jer udata mada beše,
kaza mi da devojka je
kad povedoh nju do reke.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!