banjalukaforum.com

Nocas kada sam ja spavati hteo,
Zeljan da telo umorno odmaram,
Duh stare srece obuze me ceo,
I ja sam pos’o srce da otvaram.

Iz snova proslih, prijatnih ko duge
Nisam video ovaj zivot grubi,
Vec moje nebo, moj zavicaj tuge
I tebe s vencem sto ti kosu ljubi.

I tebe s vencem. A tuga se splela
U tajnu zelju, punu nezne tame,
Koja ti skriva lice sve do cela,
Pod kojom mislis, nepomicna, na me.

Pojava tvoja pricase mi kako
Patis, zajedno s pogledom ti holim:
Ja sam te gled’o i zanesen tako
Saptao da te ko smrt svoju volim.

Noc je spavala pokrivena mirom,
Mrak se sirio ko more duboko,
A ja sam budan, s tobom i sa lirom,
Docek’o zoru, ne sklopivsi oko.

Danas sam set’o ulicama tuzan,
Svaki mi korak bese prava beda:
Znam da izgledah tada vrlo ruzan,
I tebe spazih, ti si bila bleda.

Ponekad mi se cini da sam umoran,
umoran od zivota,
od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.

Ponekad mi se cini da je tamno
i hladno oko mene
i da samo ti cuvas nesto
nalik toplini.

Toliko sam zbunjen i ne razlikujem vise
secer od soli, smijem se kad ne treba.
Cudnovato je kako covjek moze biti
bespomocan, ako je ostavljen.

Neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam posao.
Pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.

Ponekad mi se cini da te nalazim
posto sam izgubio
gotovo sve sto je bilo vazno,
mislim, za mene.
To su obicne stvari, ali ne one,
te obicne stvari,
ja zivim s njima svakog dana
i one me nalaze.

Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
i da sutim satima, kao drvo.
O cemu? Ne znam. Djetinjaste misli
o ljubavi. I o tome da me ti volis.

To ce proci, znam. Uvijek prolazi;
rekao je prijatelj, i zaplakao.
I on ima svoju nevolju, jednako obicnu,
ni on ne razlikuje secer od soli.

Zvonimir Golob

Ogolio sam te kao ruzu
da bih ti vidio dusu.
A nisam je nasao,
ali se uokolo
obzorje, zemlja i more,
sve do beskraja,
ispunilo mirisom,
neizmjernim i zivim.

Zvonimir Golob

Fifi se probudio. U zoru si mi dala
cjelov za dobro jutro, a jadna ptica mala
jedanput zavrkuta i glavu skri pod krilo
te utihnu na časak pjevanje njeno milo.
Tada ti za tvoj cjelov ja cjelov svoj uzvratih
mnogostruk, posvudašnji, koji te cijelu prati,
sve dolje od stopala do kose raspletene
stajući na mjestima gdje su bljesci i sjene.
Bilo je to veselo i tebe smijeh osvoji,
a ja koljena naglo tisnuh između tvojih,
oprijeh se na njih, nagnut, usta ti zgrabih živo,
i tad postah surov, a tebi ne bje krivo,
čak mi tvoj pogled vlažni kao da reče hvala.
Tad se Fifi prenu, nemirna ptica mala.

I kao vjeran drugar, veseo svakog časa,
što ne zavidi sreći niti zlo kakvo snuje,
on pozdravi moj trijunf salvama svoga glasa
kao da hoće da ga i samo nebo čuje.

Skakutaše ponosno ko momče što se diže
da salvom pobjedniku uzvikuje i maše,
a zora što tad rujna na stakla sobe stiže
bila je, ne lažući, svjedok ljubavi naše.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Veceras cu zamoliti zvijezde
Da sjaje samo za tebe,
Onako kako samo one znaju;
- A, ti ces spavati

Veceras cu jednim dahom
Otjerati lose snove,
Nelagode i nocne more;
- A, ti ces spavati

Veceras ces najljepse snove sanjati
Plima donijece ti pozdrave mora,
I ja pod prozorom tvojim bditi;
- A, ti ces spavati

I u zoru ranu, kad probudis se
Sunce ce te obasjati toplinom svojom,
Pa iako onako, tek iz sna
Ti ces znati

Protresi purpurne snove iz tvoje kose
I vidjet ces da se nista nije izmijenilo
Na vrhovima tvoga plamena
I poljupcem zaborava
U noci kad demoni placu
Nasoj bezgranicnoj napustenosti
Pusti da te dotaknem svojim mislima

Smrt od sviju nas pravi andjele
Sto tuzno kucaju po nebeskim vratima
Sad tiho svice novi dan
A ja sam tako sam
I pitam se, da li postojis
Dal’ si stvarnost ili samo san

Samo ti si ta
Sto me tamo vraca
Tamo gdje je sve drugacije

Slatka, lijepa bol, kada pomislim...
Moglo je biti potpuno drugacije.
Slatka, prelijepa bol, trebam je...
Moja muza je tu, vratila se.

Nakon dugo vremena ponovno zivi,
kao noc i dan kao usnulo svitanje.
Opet osjecam svaki trenutak kroz patnju,
kroz srecu, znao sam sto ne zelim.

Prekrajam svoju sudbinu na cudne nacine.
Postala je sipka i curi mi kroz prste
Pada na zemlju u vodu...
školjke od nje rade bisere
ili je ruju svinje
svojim blatnim njuskama.

Ja sam opet tu vratio sam se
a moja muza je otisla
ostavivsi opet isti
neizbrisivi trag.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi.
Sjedi za tvojim stolom, kao da je jos ovdje,
jos uvijek lomi tvoj hljeb
i pije tvoje vino,
na tvojoj casi njegove usne,
njegova ruka dobacuje kljuc koji si izgubila,
stoji izmedju tebe i zida na koji se naslanjas,
spava u tvojoj postelji i pokriva tvoje ovce,
pamte ga stvari uznemirene tisinom,
i svako tvoje zrcalo cuva jos uvijek
njegovo usnulo lice.

Ako ugasis svjetlo plamen se nece ugasiti,
pod tvojom rijekom tece njegovo korito,
njegove se potocnice naginju na obali
prije oluje i uspinju se na tvoja ramena,
tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
njegovi prsti stavljaju cesalj u tvoju kosu,
ovdje je i kada ponavljas da ga nema,
u teretu koji nosis njegovo je celo uz tvoje,
u zraku koji dises nesto nedostaje,
i ako poletis znat' ces da te visoko podize
njegova ruka...

Jos uvijek zajedno sa tobom
izmislja tvoju zastavu boje lisca,
i za tebe prostire slatki miris zemlje,
njegovo zrno snijega skriva sto zima obecava,
jos uvijek tvome licu dodaje njeznost
koju posvuda nalazi, ako ti zelis,
jos uvijek stoji na hodniku pred vratima lifta,
i skriva se u svakoj kapi kise nedjeljom,
i tamo ces naci sto je nepaznjom izgubio.

Ljubeci te,
neces znati da li odlazi,
ili tek stize,
i sto za tebe ima, a nije vec tvoje...

Gdje su ti bile suze sada su njegove oci,
ti si djevojcica, on djecak u kaputu
kome nedostaje dugme i otisao je nekamo
da ga pricvrsti novim cavlima,
i dok razmislja koliko je dugo zivio
sjeca se tvojih snova,
ali ti, okom vec usnulim,
pokrivas nesto pepela ispod postelje.

Budis ga kao sto svijeca budi leptira plamenom,
njegova lutka nije vise na tvom jastuku,
cujes je kako place pred vratima druge crkve,
ne osvrces se dok prolazi njegov glasnik,
ne prepoznajes znakove koji ga vode,
stavljas zlatnik na oci mrtvome
kao da je vec umro, i maramom vezes bradu i tjeme,
zatvarajuci mu usta.

Ako mu oduzmes ime koje uzalud nosi,
tada i zauvijek ponavljace ga korijenje,
i njegovo korijenje... i njegovo korijenje...

Ovdje je, uzalud porices, njegova je kosulja
na istom uzetu sa tvojom pored jezera.
Zvijezda koja pada ona je koja se uspinje,
kraj i pocetak razlikuju se ponekad
jedino brojem slogova.

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi, tu je,
na svakom mjestu i ne uvijek jednako star,
mozda obilazi zemlju i stici ce sa druge strane,
dovoljno je da ga upamti kora drveta,
s tavana pada njegov bosiljak
i mirise jos uvijek u tvojim njedrima.

U onom je kutu kraj prozora, odjeven u modro,
u onom preko puta, sivih ociju ako se sjetis,
mokro je gdje je stao pred vratima kupaonice,
i tamo je gdje si bila, tamo gdje si jos uvijek,
a ne znas, brojeci sutljiva zvona na kraju grada
dok izmedju rublja, na polici i medju praznim knjigama
prolazi njegov macak ne govoreci nista.

Sto ce ti drugi, ako je on vec taj drugi ?
Ti si dama sa crvenim srcem u kartama, koje drzi u ruci,
ulog je velik, dopusti mu da je sacuva
za igru u kojoj ce dobiti oboje.
Uzalud okreces glavu prema trznici, plamen ostaje...

Uzalud skidas prozore ponavljajuci
da je grad srusen, a tvrdjava podignuta
i da pod sidrom place jedino vjetar. Nije istina,
postoje dokazi na nekoj klupi, u predvecerje,
jezero ih pamti i cuva u svojoj tamnici,
ispod vode.
Postoji jos uvijek, ako postoji, na tvojoj ruci
srebrni kolut i na njemu rijeci, ti ih poznajes.
Tamo ga trazi...

Zivio je i umro, poljubi ga,
stotinu godina lezi izmedju trnja, dovoljno je,
jos vjeruje da si ruza, i zato jesi,
i zato nisi ono sto ruza ne moze biti.

Pogledaj ponovo, tu je, u tvojoj haljini,
iza stakla i okupan izvorom koji ti nedostaje,
u modrini, u rumenilu, u nacinu na koji ih izgovaras,
zbunjena svjetlom,
njegova je ruka u tvojoj rukavici,
crta ljubavi na njegovom dlanu veze ga sa tvojim zivotom
i ako jednom otvori tvoja visoka vrata
naci ce sebe sama kako ga zamisljen pozdravlja.

Jednaki sluze jednake, onim sto imaju,
osudjujuci da umre ono sto ne zna rasti
na njihovoj zemlji, i pjevaju ustima
koja ce vec imati mrtvi kad odu.

Ali on je ovdje, pogledaj, potrazi ga,
upali svjetlo,
danju mjesec od brasna, a nocu slijepo sunce,
jos uvijek pije tvoje vino i lomi tvoj hljeb,
rukama koje ti imas,
tvoj vrh i tvoja dolina, sa snijegom na obali,
zaustavi na trenutak sat koji kuca, slusaj,
srce ti njegovo savjetuje
da svjetlu poklonis svjetlost,
a cvijetu darujes boju i miris.
Otvori oci, probudi se, usni ponovo,
i vidjet ces kako silazi,
vidjet ces kako se uspinje
...zajedno sa tobom...

Zvonimir Golob

Zbog svega sto smo najlepse hteli
hocu uz mene nocas da krenes.

Ma bili svetovi crni,
il beli,
ma bili putevi hladni,
il vreli,
nemoj da zalis ako svenes.

Hocu da drzis moju ruku,
da se ne bojis vetra
i mraka,
uspravna i kad kise tuku,
jednako krhka,
jednako jaka.

Hocu uz mene da se svijes,
korake moje da uhvatis,
pa sa mnom bol
i smeh da pijes
i da ne zelis da se vratis.

Da sa mnom
ispod crnog neba
pronadjes hleba komadic beli,
pronadjes sunca komadic vreli,
pronadjes zivota komadic zreli.
Il crknes,
ako crci treba
zbog svega sto smo najlepse hteli.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

U trenutku, zagledan
u tvojim ocima sreo sam
onaj moj bolecivo, cudan pogled
i osjetio da mi cujes cutanje.

Cutao sam, mada sam htio da ti kazem
da ne volim tebe, bolju od ostalih
nego tebe, drugaciju, meni slicniju
volim te onakvu kakva si mi potrebna.

I kao takvu, samo ja umijem da te volim
ne sumnjaj vise, sumnja ubija ljubav
preda mnom se ne pretvaraj
ne mogu da podnesem tugu na licu tvom.

Ne, ti nikada nisi sama.
Mozda ne znas, ili ne zelis.
Priznajem ti, iako ne smem.

Kradem ti osmeh
kada ti se otme pod umornim ocima.

Ja ti ljubim usne umesto vetra,
ovog sanjivog proleca.
Ti gazis moju senku
i ne osecas u vetru koliko ima strasti
i ne brojis suze u kisnim kapima.
Ti me ne prepoznajes u oblaku
pod kojim stojis.

Ne vidis mi lice u smiraju dana.
Ti mislis da si sama! Ja gorim od ceznje.
Ne mogu ti prici.
Ne mogu - jer boli
ovo isto srce u koje si,
nesvesno utisnula trag.

Ne smem ti reci
jer bih vise patio.
A patnja sta je?
Ti bi se smesila i molila
da ti ispunim san.
Ne, ti nisi sama. Ja sam tu.
Tako je bolje.

Spustivsi se iz neslucenih visina
Tvoja me misao pohodila
U oblicju duha sna

Lezao sam usred amazonske prasume
Bijel i nedokuciv
A ipak
Tvoja me misao ogrnula svilenim dahom topline i mira
U blagoslovu poljubila moje celo
I macem srca ucinila
Tvojim vitezom

Od sada, oduvijek i zauvjek
Tvojim se zvati zelim
U svakome i posvuda
Tvoj lik buditi rascvjetan
Poput lopoca

Posalji me daleko krvavim stazama pada i uspona
Ugrij me suncem svoje ljepote
U njoj se danas rodih zlatan i velik ja
Maleni neznatnik
Izgubljen bez
Tebe

Ako ti šapnem
u pola glasa
Da li će reči
stići gde treba?
Da li je vazduh
dovoljno nežan
da moje misli
postanu zvuci?

Kada sa srca
stresem taštinu
pod svojom kožom
čujem tišinu
Kako se prikrada
Kako me razara
I kida sržiz mojih
kostiju

Ja znam
Da znaš
Da želim da te čujem
Ja sam
I sam
Onaj što mrmlja mesto da urla

Dok kapi jedna po jedna
dobuju
O prozor vremena što
moglo je biti
Ti me proveravaš
Ustvari rešavaš
Da kroz tišinu pričaš
o sebi

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Sve svrsava tamo gdje sve pocinje:
vodoskoci, vatre, nespokojne zvijezde,
i noc me okrece u svojoj zbunjenoj glavi.

S tobom i bez tebe, i samo nebo odjekuje
gaseci svoje ulje, neprovidno i tesko
na rani sumraka sto odlazeci krvari.

Ne znam te, ni ti mene ne poznajes;
u tmini koja jos traje trske dodiruju zemlju
i nalaze samo oganj srusenih oblaka.

Ne znam ni odakle sam dosao, ni kamo idem,
u meni se ponavlja svijet silovit i napusten
i povorke nage djece pjevaju svoju pjesmu.

Ponavljaju se ruze krijuci svoje svjetlo,
ponavlja se kamenje dok poput vira silazi
u moje celo. Ponavlja se more i vjetar.

A ja te trazim i trazeci te uranjam
svoje turobne slogove u vodu koja jeca.

Zvonimir Golob

Kad zamislim kako tebe ljubim
čudan drhtaj prođe telom mojim,
mirno tlo pod nogama gubim,
jednostavno ne mogu da stojim.

Noć je tiha,a nas dvoje sami,
svud je tama svoje gnezdo splela,
čar ljubavi miriše u tami
i opija pripijena tela.

Kap nežnosti s' usana ti pijem,
dok ti usne od požude gore
i kad zaspiš nad tobom da bdijem,
od večeri pa do same zore.

A ujutru kada zora svane,
dok se sunce na istoku budi,
kada spavaš mirno kao lane,
poljupcima svojim da te budim.

Neka prošlost ko avet nestane,
a nek' sreća našu ljubav krasi,
sve dok vreme i za nas ne stane,
žar života dok se ne ugasi.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ispod oka more oblaka
okrece se kao kolo srece
U zagrljaju noci sad mirno spavas
tamo negde ispod pamucnih nabora
Ja zurim u novo jutro sada
na krilima ptice od celika
Tvoje misli pronalazim srecna
negde u daljini
Razbacane svuda
po ruzicastom horizontu istoka
Znam, tu si…
Negde u blizini
u srcu lutalice
U pari zgusnutih oblaka
nazirem ti lice...

Da imam pravo na jos jednu zelju,
Na onu koju zovu poslednju,
Po prvi put ja znao bih sta zelim,
Ja zeleo bi, zeleo bih nju,

Da imam pravo na jos jedan poziv,
Na ispovest pred Bogom poslednju,
Ja znam i koga bih da zovem,
Ja pozvao bi, pozvao bih nju,

Da joj kazem bila si mi sve,
Nisam znao tada, sada znam,
Kad prava ljubav jednom zakasni,
Druge nece doci nikada,

Dao bih joj srce svoje, neka ima srca dva,
Samo kada njoj je dobro,onda dobro sam i ja,
Al joj ne bih dao oci, isti tad bi bili mi,
Videla ni ona ne bi, kada ljubav zakasni,

Da imam pravo na jos dan zivota,
Za jedan dan da skrojim sudbinu,
Ja znam sa sobom koga bih da vodim,
Ja poveo bi, poveo bih nju,

Da imam pravo na jos jednu suzu,
U nju da stavim ranu poslednju,
Ja znam za kime bih da zalim,
U zadnju suzu stavio bih nju,

Da joj kazem bila si mi sve,
Nisam znao tada sada znam,
Kad prava ljubav jednom zakasni,
Druge nece doci nikada,

Dao bih joj srce svoje, neka ima srca dva,
Samo kada njoj je dobro,onda dobro sam i ja,
Al joj ne bih dao oci, isti tad bi bili mi,
Videla ni ona ne bi, kada ljubav zakasni...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Kad netko ode iz tvog zivota
sve ode s njim, sve sto je dotakla
njegova ruka, i nista nece biti isto.
Prazna postelja i otvorena vrata sobe.

Prolazit ce dani, prolazit ce noci
i jednog jutra nista nece biti tvoje.
Na putu koji vodi na cetiri strane svijeta
tvoj vlak ce stati daleko od grada.

Jos samo trenutak i ti ces otici,
tvoje mjesto ostat ce prazno.
Jedan za drugim ustat ce prijatelji
i ponovo ce sve biti zaboravljeno.

Ne pitaj nista, zatvori oci,
neka padne zastor, svjetla su pogasena.
Jos samo casak i ti ces otici,
vec dolazi rijeka koja ce te odnijeti sa sobom.

Zvonimir Golob

Kada promatram tvoje tijelo ispruzeno
kao rijeka koja ne prestaje protjecati,
kao cvrsto ogledalo gdje pjevaju ptice,
gdje je uzitak osjetiti dan kako se radja.

Kada se gledam u tvojim ocima,
koje su kao duboka smrt ili zivot sto me doziva,
kao pjesma iz dubine koju samo naslucujem;
kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno celo,
kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci
kao ruze sto odrazavaju sunce koje nikad ne zalazi.

Kada primicem usne toj nesigurnoj muzici,
tom mrmoru neugasive mladosti,
izgaranju zemlje koja pjeva u zelenilu,
kao sretna ljubav sto bjezi i opet se vraca.

Osjecam kako se svijet valja pod mojim nogama,
kako se valja lagan, s vjecnom odvaznoscu zvijezda,
s onom radosnom dobrotom vecernjace,
koja ne trazi niti more u koje bi se spustila.

Sve je iznenadjenje. Svijet u iskrama
osjeca da je more naglo postalo golo i drhtavo,
da je taj celik uzaren i pomaman
i da cezne samo za blistanjem svjetlosti.

Svemir svjetluca. Smirena sreca
prolazi kao naslada koja se ne moze zadovoljiti,
kao nagli uzlet ljubavi,
gdje se vjetar opasuje oko slijepih cela.

Gledati tvoje tijelo i samo tvoju svjetlost,
tu blisku muziku sto se radja medju pticama,
u vodama, u sumi, u vezanom bilu
ovog svijeta apsolutnog sto ga osjecam na usnama.

Ispred mene kilometri
vode me do tebe
ceznem za tvoijm zagrljajem
i toplih rijeci u sred noci

Tvoje oci, nepoznate
prate me u snu
cekam noci besane
a dani nikako da prodju

Lik zavijen, velom magle
toplina tjela nedostaje
usne njeznje, ceznja
ruke pruzene bez dodira

Nedostajes mi ti
kada padne noc
dane uzalud trosim
u mislima si mi ti...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!