banjalukaforum.com

SAPUCEM


ponovo sama
nekad u suzama
nekad kroz noc
sapucem samo
gdje si, nema te
. . .
ponovo ovdje
bez imalo nade
trazim proslost
i jedno lice
tako drago

mozda se probudim
. . .bojim se
da te potrazim
a da te ne osjetim
kraj sebe


...Nedostajes mi tako beskrajno.
Dok negdje daleko na nekom jastuku uzdises, ceznem da te otrgnem od svih i utjesim; da dodirnem ti lice, da dodirnem ti usne. Da samo budem tu i slusam kako dises....Zelim da najduzu noc zivota provedem kraj tvojih usana. Samo da ti vidim osmjeh...

DOTAKLA BIH TE

Dotakla bih te
kao nekad.
Da znam samo
kojim putem
snovima lutas
trazeci ljubav,
nasla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu
da doletim,
uzaud pruzam
uvela krila
ovo nebo
ne razume srecu.

Dotakla bih te
kao zelja;
znam da me zelis
i da me pratis
nekim mislima
kad nikog nema
da te utesim.
U tom trenu
na nekom drugom
kraju ceznje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san,
da smirim ti uzdah,
da zacaram ti usne
i umirim te rukama
trazeci samo
da me cvrsto stegnes,
da mi samo kazes
da sve proslo je.

Dotakla bih te
kao miris
kad ides poljem,
kad u njemu nadjes
neki mali svet.
I onda
kad sve nestane,
jos uvek osecas
miris poljskog cveca,
jos uvek si tamo
jos uvek me pratis...
Dotakla sam te
svojim recima
al nije to sve,
ne, nije jos kraj,
jos uvek cekam te...

Maja Miljkovic

LJUBAVI, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuca samoca do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljece.

Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjece do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok samo ti i ja ne budemo zajedno.

Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,

ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješam sa svima, s muškarcima i zenama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

ZRNO ISTINE

Godina je prosla ko minuta
prosla pokraj mene kao tren
i kao da nas nikad nije bilo
sve lagano umire.

Sve bih dala samo da si tu
tu kraj mene na mom jastuku
sve sto zelim, sve sto trebam je
to malo zrno prasine
to malo zrno, to zrno prasine
to malo zrno, zrno istine.

Ne zelim zaboravit
sto znaci voljeti
ne zelim zaboravit
sto ljubav je
ne zelim te izgubiti
jos uvijek tako volim te
i kao nebo zvijezde trebam te.

Colonia

VRATI SE

Jos uvek sanjam, sanjam, sanjam
te oci zelene
i srce plamti i telo pamti
kako su me ljubile
I sada tiho, tiho, tiho
u noci nestajes
al' jednim delom duse svoje
u meni ostajes.

I sada kao da si tu kraj mene
ponovo ja trebam te
i slutis li kako ruke zele
da te zagrle?

Vrati se, ne mogu bez tebe
Vrati se, neka ti oproste
Besane noci, neverne oci, samo
vrati se...

Gala

Svake se noci tiho pomolim,
sa zeljom da te sutra ugledam
i sve bih dala da si sa mnom
da te dotaknem samo na tren.

Da znas, da znas kako
pogled me tvoj jos boli.
Da znas kako srce te moje voli.
Da znas kako tuzna sam bez tebe.
Da znas uvijek bio bi kraj mene.
Da znas koliko suza sam isplakala.
Da znas i da nisam se pokajala.
Da znas kako tuzna sam bez tebe.
Da znas uvijek bio bi tu.

U mome sjecanju
pocinje sve od ovog proljeca
i ova tuga koju osjecam
slomit ce srce na pola
za tren.

U mom zivotu barem
kratko duso bio si sve
i kako vrijeme ide
vidim da mi ne ide
jer kud god krenem,
kud god podjem
samo za tebe znam,
priznajem od tog dana sebi
ja ne pripadam.

Kao u nekom filmu cijeli
moj se srusio svijet
i cekam da se nesto
desi cekam preokret
jer kud god krenem,
kud god podjem
samo za tebe znam.

Ne zelim biti sama zelim
samo tebi ja da pripadam.
Kao sto se pripada po prvi put
reci da nije bilo uzalud
da tvoja ljubav jos traje bar tren...

Tebe bih da se sjecam
I kad dan, umoran od svega prolaznog,
ukročenu noć kroz svjetlosti progoni
I onog mi dana vjernog i odanog,
kad zabraniti dade svemu bolnom
da me na razlutale komade slomi.
Iz svake mi sjete i iz svake slutnje
po nebrojeno mnogo zova u naručje sleti
Stvarnosti postanu dio mi neobjašnjive šutnje
Prolazna realnost nenadmašno glupo
opominje srce da se tebe sjeti.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

SJECAS LI SE, SRCE?...

Sjecas li se, srce, sto je nekad bilo?
Sjecas li se sada proslosti i dana,
Kad si puno vjere, kao tice milo,
Dizalo se letom put nebesnih strana?

Uguseni zrace, u oblaku tuge,
Vihori i bijesi slomise ti krila,
Boraviste tvoje bjehu sarne duge,
I ticija jata druzina ti bila...

Kao nevini cvijet, puno cednog mira,
U zanosu milom grlili te snovi,
I kao akord mili andjeoskih lira
Budila te pjesma zvukom zelja novih.

Netaknuto burom borbe i spoznanja
Zivjelo si mirno u zelji i plamu,
Ali sve zelje drage o kojima sanja
Razduvao je vjetar u poroz i tamu...

Ruzicasti veo, kroz koji se zudno
Gledalo u prostor zivota i ljudi,
Rastrgla je java i poznanje budno,
Pa satana mrska sad pred nama bludi.

O, dajte mi nazad vijenac proslih dana,
Vratite mi case, u kojim sam samo
Osjecao ljubav i vjerovao slijepo
U ljude i Boga sto boravi tamo.

Vratite mi srce, gdje bezbrizna sreca
Kao kandilo svijetlo sjaji se i blista,
U odjeku groma sto se Boga sjeca...

ALEKSA SANTIC

TEBI, LJUBAVI

1.

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...

Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...


2.

Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se dužzlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.

Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.

Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?


3.

Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?


4.

Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...

Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...


Dragana Konstantinović


JEDNA OD NAJLJEPSIH I MENI NAJDRAZIH PJESAMA..... samo tebi ljubavi....

Ulovili ste me gospodjo u zamku
priznajem
priznajem to u trenutku nekom cudnom
i maglovitom
u sjeni meni nepoznatih rijeci
u trenutku malog nocnog razgovora
i dalje sve do onog dana
one godine nepresusnog ljeta
koje nam je udarilo vrelim kapljama po licu
gospodjo
to je bila pjesma koja se radjala
na mojim dugim putevima
koja je zapocela jos tamo u Varazdinu
ne znam u kojoj je to bilo eri
modernizam ili nesto drugo
ali bit ce ipak da je tako moralo biti
to nisam mogao izbjeci
jer moje su me pjesme na to navele
i danas eto ja priznajem
ulovili ste me u zamku gospodjo
vas stas nepobitno divan
vas pogled ruke grudi i sve ostalo
da ne pricam kako je bilo
ljubiti se u toplom krevetu
dok su se zore plave gnijezdile u zjenama
zaista je prekrasno bilo
ali vi ste onda bili otkrovenje
mojih mladenackih zanosa
vase dijete danas je zacijelo prava djevojka
i ja ne znam koliko ste puta pomislili na mene
dva tri stotinu puta ili mozda nijednom
mozda ste i drugima tako zamke postavljali
kao meni
ali kazem vam
nikad vise nije bilo tako toplih kisa
u prostranim krajolicima
nikad nije bilo tako toplih pogleda
na mom licu koje se topilo u vatri
vasih suncanih dlanova
pa priznajem
ulovili ste me u zamku gospodjo
iz koje se tesko izlazi

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Kerber...


Tu smo, na raskrscu,
korak tezi od nebesa
ko slepi putnici
koje niko i ne ceka
sad se kaju majevi,
snene zore i nemiri
pitaju zasto smo ih uopste i budili

Ne mogu zaspati
u toj kuci od snegova,
ni vise ljubiti
tvoje usne od pelina...

Kad kisa prestane,
tudji san ces obaviti,
na mojim usnama
neka druga ce ostati...

Daj ne pitaj - Viktorija

Ovih sam dana, mada nisam htela
slucajno na ulici tebe srela.
A ti kao i ja, krades bogu dane
znam imas neku, a zezas se sa strane.

A ja, ne znas da sam sama
u svom svetu tisine
lazem te da imam nekog
nekog ko o meni brine...

Daj, ne pitaj
bez tebe dani su mi glupavi i prazni
Daj, ne pitaj
jer zivim bez tebe ovaj zivot kao po kazni.

Kad bih sva blaga
Svijeta imao
Znaj da bih tebi to dao,
Tebi sto osjecam
Da koracas uz mene,
Iako ne znam zasto,
Tebi cija me rijec
Blaga poput smjeska, grije
U hladnoci mojih zima.
Ispruzi svoje ruke,
Primi u njih moju namjeru,
Nek ti zadovoljstvo
Sja na licu, pa taman
Uvijek siromasni ostali.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

IZGUBLJENI SAN

Negde
Postoji
Znam da ga ima
Mozda iza ugla
Mozda s druge strane
Noci ga kriju
Sam je
Negde
Ceka na sunce
Da stigne s juga
Da otopi ledene okove
Da ozivi smrznuto granje
A hladno je
Nocas kise liju
Svuda... poput smrti
Negde
On pruza ruke
Da me dodirne
A ne vidim ga
Samo mu cujem dah
Muziku...
Ja jos trazim svoj san
Oci su mi nemirne
Bojim se... Da li zna?
Svuda me prati strah

Dok Spava Grad

Dok spava grad,
U krilu svoga svjetla,
Ti si mi u mislima...
Vise si ne mogu lagati,
Da samo si mi prijatelj, o ne,
Ne, ne mogu, jer znam,
Da dovoljan je bio samo tren...

I bez tebe ne mogu disati,
O ne, ne mogu izdrzati,
Ti si svjetlost u daljini,
Tihi zvuk u tisini,
Moja java i moj san,
Svaka noc i svaki dan,
Ti si mi sve,
Vise ne mogu bez tebe...

U ocima zaboravljene sjene
igraju sad bez mene.

I kad se sjetim nevera i sebe,

cudim se trenu gledajuc Tebe.

Nekad, ne tako davno, grom i igra, stakla lom.

Netom sve prođe, sav bol,

jer kraj Tebe predajem Ti se sav.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Da sutra umrem

Ti si svjetlo mog zivota, moja istina,
Ti si snaga koju trebam, da bih disala
Vjeru u ljubav si mi vratio, bolje od ikog si me shvatio.
Da sutra umrem ne bi zalila, jer ja sam ljubav zivota imala
I da me nema ja bi zivjela u tvojim mislima bi se budila.
Dao si mi razlog, da si mi smisao
OZILJKE SA MOGA SRCA SI ZBRISAO
I kad sam pala ja ti si me digao
I kad sam zvala uvijek si stigao
Dao si mir srcu mom, dao si
blagoslov i dom.

Ova je na njemackom....

Ich schau in die Sterne und seh Dein Gesicht,
ich höre den Wind der Deinen Namen spricht,
ich atme die Luft, sie riecht nach Dir,
Du bist überall, nur nicht bei mir....


.... ali onaj kome je upucena ce je razumjeti.

Tako te budim u sebi
molim na život
djelim sa tobom svoj dah
pretvaram se u prah.

Danju poželim da si Sunce,
čak i moja sjena
pa i čitava vaseljena,
i samo ja, beskonačno voljena.

(sa neta, napisala Elvira...)

Ja vidjeh te na nocnom nebu.
Haljina od mraka ljeskala se milo,
Svo zvijezdje, ko biserje,
po tvom se boku slilo.

Zedjam za tobom.
Suhocom svojih usana
trazim tvoje izvore.

Prolij se po meni kao slap,
Utisaj oganj što u ocima mi vrije...

U ovoj hladnoj noci
Zidovi me hladni tiste.
Misli su mi pune tmine,
Moje oci tvoje ime vriste,

Izgaram u postelje praznoci.

Moja koza tvoje prste trazi,
Prostri se na mene poput svile.
Nagost tvoja pakosno me drazi.

Volim tvoju blagost,
U beskraju zagrljaja.

Otvori mi svoje nebo pogledom,
Ja vinut cu se u plavetnilo...
Zarobi me svojim dodirom,
I letjet cemo zajedno.

Zelim gorjeti,
u vrelini tvoga ognja.

Oprzi me vatrom svojih usana,
Vidis li kako vapim?
Strast mi tjelo bicuje,
Izgaram! Hlapim!

Tvoja nagost, tako podatna,
Ranjava me. Ja te zelim.
O strasti, sto me razdires?

Sto grmi?, sto plamti?,
Mojim bicem cijelim?

Neutazen, nestat cu u snovima,
Sanjati te, biti miran.
Plovit morima bez imena.

Kusat poljubac tvoj sladak,
I kratak naci smiraj.

Al cim sunce proskilji,
Kroz zlatno lisce kestena,
I takne me, ja se budim.
Krevet mi je topao,
Al bez tebe hladan.

A gdje si ti?
Pitam se, u pospanosti,
Veselim se jer ces doci,
I tad, plamicak zaplese u mom srcu,

Oblacim smjesak.

Sjedim na rubu kreveta,
Moja stopala gricka jutarnja hladnoca.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!