banjalukaforum.com

Nasi ljubavni sastanci kod Lava - I. Sarajlic

Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.

A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reći ću ti
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:
kad me na groblju uhvati kiša.

Užasno volim da kisnemo zajedno!

( 16. mart 1998. )

_________________
Bubi frubi

Tajna vjestina

Postoji tajna vjestina
biti jedno za drugo
i kad potamni zlatnina
i cutim da je gotovo

Ja plovim miran
i cuvam to sto imam
tu varku da sam za te
ipak drukciji od svih bivsih

Ref.
Jos ti se radujem
a nemam zasto biti ponosan na nas
jos ti se radujem
i svoje tajne tebi govorim na glas
k'o da sve je s nama isto kao prije
a nije

Postoji tajna vjestina
srcu se pokoriti
i to su price za djecu
u koje ne zelim sumnjati

Ja plovim miran
bas kao da jos te imam
i lazem da sve je dobro
i da bolje ne moze, a moze

Ja znam da moze
i znas da moze
i lazem da sam za te
ipak drukciji od svih bivsih

_________________
Bubi frubi

Zute dunje

Voljelo se dvoje mladih
sest mjeseci, godinu
kad su htjeli da se uzmu
da se uzmu aman, aman
dusmani im ne dadose

Razboli se ljepa Fatma
jedinica u majke
pozeljela zute dunje
zute dunje aman, aman
zute dunje, zute dunje
iz Stambola

Ode dragi da donese
zute dunje Carigradske
al ga nema tri godine
tri godine aman, aman
nit se javlja, niti dolazi

Dodje dragi sa dunjama
nadje Fatmu na nosilima
dvjesto dajem, spustite je
tristo dajem, otkrite je
da jos jednom Fatmu ljubim ja

Megadeth-Promises

Two hearts that shouldn't
Talk to each other become close
In a town much like a prison cell

People speak our names
On the street in hushed tones
Oh the stories they'd tell
If anyone would listen

You come from a town where
People don't bother saying hello
Unless somebody's born or dies

And I come from a place where they
Drag your hopes through the mud
Because their own dreams are all dying

And when we walk down the street
The wind sings our name in rebel songs
The sounds of the night should make us anxious
But it's much too late when the fear is gone

I will meet you in the Next Life, I promise you
Where we can be together, I promise you
I will wait till then in Heaven, I promise you
I promise, I promise

There's so many fighting
To get past the Pearly Gates
But nobody ever wants to die or get saved

Their intentions aren't that good
And I can smell the asphalt
That's their personal road to hell being paved

And when we walk down the street
The wind sings our names in rebel songs
And it's much too late when the fear is gone

I will meet you in the Next Life, I promise you
Where we can be together, I promise you
I will wait till then in Heaven, I promise you
I promise, I promise

I will meet you in the Next Life, I promise you
Where we can be together, I promise you
I will wait till then in Heaven, I promise you
I promise, I promise

_________________
Bože, oprosti nam.
Pruži ruku i pomiluj nas.
Ovo je moja molitva.
Ne zaboravi nas.

Besmrtna pesma

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.

Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.


2.

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.


3.

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.

A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.

Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.


4.

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

Miroslav Antić

_________________
Najbolje se slaže s lososom i leptirom.
Klik

predivna

_________________
"You got a dream... You gotta protect it. People can't do somethin' themselves, they wanna tell you you can't do it. If you want somethin', go get it.."

Konkretno, ste postale istu pjesmu.
Dobra je.

_________________
meet me on the other side
where as a rose I will wake
though blind I'll follow every step you take...

ispravljeno,ovih dana imam mali poremecaj paznje

_________________
"You got a dream... You gotta protect it. People can't do somethin' themselves, they wanna tell you you can't do it. If you want somethin', go get it.."

Nisu NAJtužniji, ali...mogu proći.

Know me broken by my master,
Teach thee on child of love hereafter,

Into the flood again,
Same old trip it was back then,
So I made a big mistake,
Try to see it once my way.

Drifting body, its sole exertion.
Flying, not yet quite the notion.

Into the flood again,
Same old trip it was back then,
So I made a big mistake,
Try to see it once my way.

Into the flood again,
Same old trip it was back then,
So I made a big mistake,
Try to see it once my way.

Am I wrong?
Have I run too far to get home
Have I gone?
And left you here alone

Am I wrong?
Have I run too far to get home, yeah
Have I gone?
And left you here alone

If I would, could you?

http://www.youtube.com/watch?v=p3Pxh8FZr58

_________________
bleek.

Jezero

Ka obalama novim terani od postanja,
nošeni bespovratno u večne noći sen,
zar ne možemo sred mora naših dana
baciti sidro makar i na tren?

Jezero! Ne ispuni ni krug u svome hodu
godina, a ja sada dolazim amo sam,
bez nje da gledam tvoju tako voljenu vodu,
bez nje, i sedam na naš stari kam.

Ti si hujalo isto ovako ispod stena
i lomilo se isto o kršan ovaj žal,
i pod istim je vetrom mila stopala njena
prskao penom propeti tvoj val.

Da li se sećaš? Jedne večeri plovljasmo mirne,
od vode do nebesa prekidao je muk
jedino šumor vesla kad talas tvoj dodirne,
u tih i skladan slivajuć se zvuk.

Najednom nekim brujem na zemlji sasvim novim
odjeknu začarana obala u taj čas;
zaneme talas svaki dokle rečima ovim
govorio je meni dragi glas:

“Zaustavite tok svoj, trenuci naklonjeni !
Vreme, zaustavi svoj let!
Dajte da hitrom slašću do kraja nas opleni
najlepših naših dana cvet!

Dosta vas nesrećnika na ovoj zemlji moli,
požurite za njihov spas;
odnesite im s danom brige i sve što boli,
zaboravite srećne nas.

Ali uzalud tražim još samo dva-tri časa,
vreme je brže no u snu;
govorim noći: budi sporija! Al’ belasa
već zora, i rasuće nju.

Pa volimo se! Brzo dok sasvim ne zaneme
časovi mimoletni ti!
Za ljude nema luke, obala nema vreme:
teče, i nestajemo mi!”

Zar, zavidljivo vreme, časovi što nas grle
srećom, kad ljubav u nas zanosni lije san,
zbilja brzinom istom daleko od nas hrle
kao i svaki crn i mračan dan?

Potonuše zar navek? I neće doći više?
I zar ih ne možemo zadržati ni trag?
Zar vreme što ih dade i vreme što ih briše
nijedan neće vratiti nam drag?

Večnosti, neživote, prošlosti, klanci tamni,
Šta činite od dana što gutate ko plen?
I da l’ ćete nam zanos vratiti nepojamni
koji nam otimaste isti tren?

Jezero! Mračna šumo! Pećine! Hridi bela!
Vas vreme štedi ili nad vama nema moć;
pa sačuvajte zato, čuvaj prirodo cela,
bar uspomenu na tu divnu noć!

Nek bdi u tvome miru, bruji u nepogodi,
jezero, nek brežuljci njome raduju vid,
nek je čuvaju dok se ogledaju u vodi
borovi crni i divljačna hrid.

Nek je u povetarcu što drhteći promine,
u šumu što se plete s jednog na drugi žal,
u srebrnastoj zvezdi što nad tobom zasine
i meko svaki poljubi tvoj val.

I vazduh koji ječi, trska što zapomaže,
i mirisavi dašak iznad pučine, tvoje,
neka sve što se čuje, vidi il’ diše, kaže:
voleli su se, voleli njih dvoje!

Alfons de Lamartin

_________________
Umro je Džimi Hendriks iz Sijetla,
Klepton i Pejdž su dva matora pijetla,
al' budućnost je ipak svijetla
sve dok nam je Popokatepetla...

Za mene je danas ovo tuzno


Posljednje putovanje


Otici cu. A ptice ce ostati pjevajuci;
i ostat ce vrt moj sa svojim zelenim stablom,
i svojim bijelim zdencem.

Svake veceri nebo ce biti plavo i spokojno,
i zvonit ce, kao i veceras,
zvona sa zvonika.

Umrijet ce oni koji su me voljeli;
i svijet ce se obnavljati svake godine;
a u uglu mog vrta rascvala i okrecena,
lutat ce duh moj, nostalgican.

Otici cu; i bit cu sam, bez ognjista, bez stabla
zelenog, bez zdenca objeljenog,
bez neba plava i spokojna...
A ptice ce ostati pjevajuci .


Juan Ramon Jimenez

_________________
Osmeh je kriva linija koja ispravi...skoro sve.

I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA


I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tamni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...
Aleksa Santic

_________________
Osmeh je kriva linija koja ispravi...skoro sve.

TREBA ZNATI
Smjestiti se dalje,da to treba znati
kad je naj bolje ustati od stola
kad pred nama stoje samo prazni sati
u tome životu glupome do bola

Trebalo bi znati,ma koliko stoji,
sačuvati ponos,onaj što preosta,
i usprkos svemu,prijatelji moji,
zauvjek otići,znati da je dosta

Pred sudbinom svojom,koja sve ti uze,
kad već ništa nemaš,kad već sve si dao
trebalo bi znati skriti svoje suze
No ja,srce moje,ja to nisam znao

Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav tvoja davno pojedena
ravnodušna lica skriti svoju bol,
zauvjek otići tiho kao sjena
I usnama treba reći da se smiju
iza maske jada,i stisnuti zube
a krikovi mržnje u tebi da gnjiju
te posljednje riječi onih koji ljube

Treba znati mirno otići na kraju,
ušutkati srce što već umrlo je
sačuvati obraz ko neki što znaju
dok još nije pao.Trebalo je znati,
suviše te volim,
ja to nisam znao!!!
Charles Aznavour

_________________
Osmeh je kriva linija koja ispravi...skoro sve.

There I knew you once, didn't I?
And the sound of that music travelled
to me from that orphan sky
and pulled it all in my vault

Love hide me away deep in this town and canopy of snow
Go, spin me around under the folding branches
Now, is not too late, heaven can wait another year or so
The Veils - Under the folding branches

Thought I loved you once, didn't I?
But I wanted the fin, didn't I?
Thought it broke your heart, didn't I?
But that face in the dark wasn't mine

Love hold me away deep in this town and canopy of snow
Go, spin me around under the folding branches
Now, is not too late, heaven can wait another year or so
Go, spin me around under the folding branches
Now, is not too late, heaven can wait another year or so
Go, spin me around under the folding branches
Now, is not too late, heaven can wait another year or so

For I loved you once, didn't I?
There, I loved you once, didn't I?

_________________

GRAD


Ti govoris: `Otici cu nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad cu pronaci bolji nego sto je ovaj.
Jer ovdje sto cinjah gresno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, lezi pokopano.
Koliko ce ovdje mojih misli jos rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog zivota u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traceci ih i
nisteci.`

Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaci neces,
ovaj grad ce zauvijek te pratit.
Istim ces ulicama hodit, starec
u susjedstvu istom, u istim oronut kucama.
Skoncavati uvijek u ovom ces gradu, ne nadaj se
drugom.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj zivot kojeg si nistio ovdje
unistio u cijelom si svijetu.


Konstantin Kavafi

_________________
Samo ljudi najuzvišenijeg i najnižeg karaktera se ne mijenjaju.-Confucius

Gledajući u bioskopu film "Sjaj u travi" lila sam suze u mraku sa još mnogo gledalaca...

Sjaj u travi

Sada kad ništa na svetu ne može vratiti
dane prohujalog leta,
naš sjaj u travi i blještavost sveta,
ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava.
Zaboravimo da smo se voleli,
da smo se svađali i da smo bili krivi.

Požurimo s danima i danima što će doći,
požurimo sa shvatanjima,
sa svim što me odvaja od tebe.
Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvetove
koje smo zajedno mirisali i gazili
ali tvoje ruke biće prekratke,
a noge premorene da se vratiš.
Biće kasno.

Možda ćemo se naći jedanput
na malom vrhu života i neizrečene tajne
hteti jedno drugome da kažemo,
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve
što ćemo jedno drugome moći dati.

Zaboraviću oči
i neću promatrati zvezde
koje me na tebe neobično podsećaju.
Ne boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubićeš zato što će te nešto na toj ženi
podsećati na mene.

Ne otkrivaj svoje srce ljudima,
jer u njima vlada zla kob i egoizam.
Život je borba - nastoj pobediti,
ali ako izgubiš - ne smeš tugovati!

Cilj života je ljubav, a ona traži žrtve.
Bio si moje veliko proleće,
uspomena koja će dugo živeti u budućnosti,
koje ću se sećati.

Osećaću tugu, jer sam tebe volela;
biće to ironija tuge.
Nestaće sjaja u travi,
nestaće veličanstvenost sveta,
ostaće samo bleda slika onoga što je prošlo.

William Wordsworth

_________________
Kultne teme banjaluka foruma

Sjetih se jedne od meni omiljenih pjesama Indexa...

"Voljela je sjaj u travi"

Voljela je sjaj u travi, Lorku i Bodlera
Živjela u svijetu pjesme, ranjiva i nježna
Maštala je ovdje mirno, sasvim izvan svijeta
Sva je bila moja, a ipak daleka...

Ne traži me, nemoj nikad zvati.
Zaboravi, što je nekad bilo nečes naći
Sad si u životu i morala bi znati
Nema više nikog da ti vrati sjaj u travi...

Voljela je sjaj u travi, a sada je žena
Spustio se ovaj život na ramena njena
Iako je duša njena pjesmom zanesena
Vizija iz snova, obična je želja...

Ne traži me, nemoj nikad zvati
Zaboravi, što je nekad bilo nečes naći
Sad si u životu i morala bi znati
Nema više nikog da ti vrati sjaj u travi...

_________________
"Људи који себе сматрају великима шкртаре с властитим ја.
Свако ко је уображен, ништаван је.
Молим, пази на своју величину!"

ko je ljubio,
taj ne ljubi vise.....

Mada i nije loše kad je moguće.
Kad ne...jebiga, pojma nemam.

Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreces prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno citali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Narocito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
I onaj nas poljubac na kisi
Za koga bi znala reci:
"Nikada necu zaboraviti".
Molim te zaboravi...

I kada ti kazem da zaboravis,
Kazem ti to zato sto te volim
Kazem ti to bez gorcine,

Otvori oci ljubavi,
Nasim gradom prosli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali..., imali...
Zato... Zaboravi.

Cemu sjecanja...?
Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeca.
Nasmijesi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo vise djeca
I znam da nije lako,

I znam da mozda i boli, ...ali pokusaj,
Molim te,....pokusaj...zaboravi!

I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me sreces prvi put;
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi... i zaboravi.


A "Grad" Konstantina Kavafija...ne znam kako može biti tužna. Mada ne mogu definisati taj osećaj.

_________________
bleek.

In memoriam... Vesna Parun

Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.

O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.

Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
s tvojih su grana sašle. I sjaj zore
iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

_________________
Kultne teme banjaluka foruma