Za lijepoga suncanoga majskoga dana uputio sam se kanuom na rijeku Odru malo odmoriti dušu i popiti pivce uz domacu slaninicu, luk i kruh domaci, crni. Plovim lagano uživajuci u miru i cvrkutu ptica iz šume. Tu i tamo poneki kreket žabe narušava skladni pticji cvrkut.
Veslam tako kada ispred mene obitelj labuda. Mužjak, ženka i šestero mladih. Polako plivaju preda mnom. Vidim da postaju postepeno sve uznemireniji pa idem uz obalu na drugoj strani rijeke. Polako ih sustižem pazeci da ni jedan moj pokret ne shvate kao atak na sebe.
Dvadesetak metara plovimo usporedno, a tada majka sa mladuncadi zaostaje, mužjak produžava ravno preda mnom još 200-tinjak metara, a tada uzlijece i proletava pored mene uz karakteristicni zvižduk krila. Put nastavljam dalje...
Pri povratku opet nailazim na istu porodicu. Poucen ranijim susretom iz daljega odlazim na suprotnu stranu rijeke i lagano prolazim uz majku i mladuncad, a mužjak opet odlazi napred. Ovoga puta i majka i mladuncad nisu jako uznemireni.
Iduca 2 km mužjak je skroz ispred mene, a ako bih zastao nervozno se osvrtao i stajao da me priceka. Nakon oko 2 km došao sam do kraja puta, izvukao kanu iz rijeke, a u tom trenutku se mužjak vracao ploveci sredinom rijeke visoko podignute glave kao da mi porucuje:" Jesam li te sredio?"