Doživjesmo puno ugodnih trenutaka, neugodne smo zaboravili. Snivasmo još nedoživljene snove, planirasmo putove koje još nismo prošli.
Cak i u novinama osvanismo, najprije u ovim našim domacima u Hrvatskoj, zatim te reportaže preuzeše novine Srbije, Madarske..., pa razni forumi pokušaše nama "okititi" svoje stranice.
A nas dvojica uvijek u tišini podosmo na putove. Nismo nikoga od poznatih željeli na tim putovima , vec smo poznanstva stvarali na putovanjima, onako spontano, iskreno, od srca.
Na putovima širili smo duh prijateljstva i ljubavi prema prirodi i ljudima. Gledasmo da ne ostavljamo nikakve tragove za sobom, kako bi pri ponovnim prolaskom, stare staze zatekli onakvima kakve smo ih upoznali i zadržavali u sjecanjima.
...i bijaše nam lijepo do sada.
Slucaj je bio da sam naišao na ovaj forum. Organizator foruma mi dozvolio da na njemu iznosim pricice sa putovanja, vi ste ih prihvatili, pa evo dajem vam i ovu pricu o mome atu (ne konju) i malo slicica koje ga pokazuju na raznim terenima i raznim "pozama". U danima koji su pred nama još štošta ce ispasti ispod vesla moga ata. Nece to biti namjera da se hvalimo, vec da sve one koji budu citali te pricice potakne da krenu u prirodu, pokušaju prenociti, barem nekoliko noci godišnje u njoj i dobiti ce više nego misle u tim danima. Ali isto tako da tu prirodu cuvaju i paze za one kojie, možda, u tom trenutku drže za malenu rucicu. Vjerujte da je tako. Mojim atom dobio sam strašno puno, puno više nego vama prikazujem......