banjalukaforum.com

Vecernji list Zagreb, 23.12.05.godine, objavio je ispovijest jednog bivseg vojnika Handzar divizije, koji otkriva neke do sada nepoznata desavanja nakon Drugog svjetskog rata. Pozdrav Zah
------------------------------------------------------------------------------------

OTKRIĆE U prvom arapsko-izraelskom ratu 1948. sudjelovala i jedna jugoslavenska divizija, ali i ustaše
Ustaše i Titovi borci zajedno ratovali protiv Izraela!
Autor Hassan Haidar Diab

Kamel Rustomović oženio se Libanonkom Karimom



Iako je prošlo već petnaest godina od raspada Jugoslavije, u Beogradu se još pod strogim nadzorom čuvaju dosjei o tajnom djelovanju jugoslavenske vlasti. Kao što je poznato, bivša Jugoslavija na čelu s Josipom Brozom Titom, jednim od osnivača pokreta nesvrstanih, javno je podržavala sve oslobodilačke pokrete u svijetu, ali šira javnost nikad nije bila upoznata s činjenicom da su Tito i tadašnje vodstvo Jugoslavije slali dragovoljce da ratuju na strani tih oslobodilačkih pokreta.

Reporter Večernjeg lista došao je do senzacionalnog otkrića da je Josip Broz Tito 1948. godine poslao jednu diviziju sastavljenu od iskusnih i dobro izvježbanih partizana da ratuju na strani Arapa u I. arapsko-izraelskom ratu. Istodobno je skupina od 150 ustaša iz Handžar divizije, koji su u međuvremenu oslobođeni iz talijanskih logora, krenula istim putem – ratovati na strani Palestinaca i Arapa. Tako su u Vojsci spasa, koju je osnovala Arapska liga, rame uz rame protiv Izraelaca ratovali negdašnji ljuti neprijatelji – partizani i ustaše.

Zatražili politički azil
Mnogi od tih boraca koji su preživjeli arapsko-izraelski rat odbili su Titovu naredbu da se vrate u Jugoslaviju te su zatražili politički azil u Kanadi, Australiji i Americi, a malobrojni, koji su se u međuvremenu oženili, ostali su živjeti u Libanonu. Pripadnici ustaškog pokreta i nekadašnje Handžar divizije, suočeni s neizbježnim suđenjem u tadašnjoj Jugoslaviji, ostali su živjeti u zemljama Bliskog istoka. Jedan od njih je i Kamel Rustomović, bivši pripadnik Handžar divizije koji živi u Beirutu. Danas umirovljeni libanonski časnik, 78-godišnji Kamel, oženjen Libanonkom, otac sedam kćeri i petorice sinova, nerado se sjeća ratnih dana. Premda je već 57 godina izvan svoje domovine, Kamel izvrsno govori bosanski jezik, no inzistirao je da razgovaramo na arapskom.





– Rođen sam 12. rujna 1928. u Bosni, u malom selu Kuti, koje se nalazi između Han Pijeska i Sokolca. Kad je izbio Drugi svjetski rat, četnici su upali u moje selo, za dva sata zapalili 150 kuća i noževima poklali većinu mještana. Moja obitelj i ja uspjeli smo pobjeći u Sarajevo. Kao najstariji od braće, s nepunih šesnaest godina odlučio sam se osvetiti za sve nedužne ljude te sam se početkom rujna 1943. godine prijavio u Handžar diviziju. Kako je Handžar divizija tada surađivala s Nijemcima, njihova elitna postrojba SS pozvala je mene i nekolicinu mojih suboraca u svoje redove. Dobili smo moderno oružje te smo prebačeni na rusku frontu, gdje sam ostao do završetka rata.

Nakon što je rat završio, povukli smo se s ruske fronte te se predali Englezima, koji su nas poslali u vojni logor Grotalia u Italiji. Tamo sam ostao godinu dana, a potom su me prebacili u civilni zatvor Fermo, gdje sam se upoznao s mnogim ustašama koji su, kao i ja, ratovali na strani Nijemaca. Dok sam bio u u logoru, u Palestini je izbio arapsko-izraelski rat te sam se sa suborcima dogovorio da ćemo, ako preživimo logor, otići pomoći Palestincima u borbi protiv Izraelaca.

Uskoro smo zaista bili oslobođeni te je nas 150 krenulo prema Siriji, točnije u Damask. Iz Damaska su nas prebacili u palestinski grad Nablus, jer su se tamo vodile najžešće borbe. Nakon što smo uspjeli stabilizirati frontu, zahvaljujući ratnom iskustvu, prebacili su nas do grada Jaffe, odakle sam ja sa svojom skupinom suboraca, među kojima su bila i dva Hrvata, Mario Galić i Zoran Dakić, nastavio prema gradu Jeninu jer sam bio stručnjak za protutenkovske mine.



Na istoj strani
U Jeninu smo vodili žestoke borbe s izraelskim snagama, uništili smo im desetke tenkova i oklopnih transportera te smo oslobodili velik dio teritorija oko toga grada. Na žalost, u tim borbama poginula su dva moja prijatelja, Mario Galić i Zoran Dakić. Nakon toga dobili smo naredbu o povlačenju i prepuštanju fronte jordanskoj vojsci. Povukli smo se do grada Malkije, na granici Libanona i Izraela.

Tamo smo doživjeli pravo iznenađenje. Glavni zapovjednik Vojske spasa Fawzi Al-Kawkji zatražio je da se spojimo s jugoslavenskom divizijom koju je poslao Tito, pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića, te da zajednički pripremamo akciju za oslobođenje grada Nasre. I sami pomalo zbunjeni pojavom Titove divizije u Vojsci spasa, upitali smo ga kakva je bila prva reakcija nekadašnjih žestokih neprijatelja.

– Možete zamisliti kako smo se osjećali u tom trenutku. Vjerujem, jednako smo bili zbunjeni i mi i oni. Prije samo tri godine gledali smo se preko nišana i ratovali jedan protiv drugoga. Siguran sam u jedno, mi smo više obraćali pozornost na njih nego na Izraelce, a tako i oni na nas. Nitko nikome nije vjerovao. Jednako sam se pribojavao metka Izraelaca kao i Titovih partizana.

Olakšanje za nas, a vjerujem i za njih, bilo je pridruživanje boraca iz Maroka, Iraka, Sirije i Saudijske Arabije našoj postrojbi. Napokon smo neopterećeni krenuli u akciju oslobođenja grada Nasre, zašavši duboko u izraelski teritorij. Međutim, unatoč našoj spremnosti, doživjeli smo poraz, o kojem i dan-danas razmišljam kao o arapskoj izdaji. Neshvatljivo je da nam Sirija i Irak pošalju vojsku i tenkove bez streljiva.


Dr. Mustafa Baze priprema novu knjigu


Sirijski tenk s topom od 40 milimetara mogao je bez problema uništiti izraelski položaj, ali nije imao streljiva, kao ni irački tenkovi. Osjetivši našu slabost, Izraelci su krenuli u protuofenzivu i potisnuli nas do libanonske granice, do sela Malkije, gdje su se vodile žestoke borbe i gdje je poginulo osam Jugoslavena iz Titove divizije. Tada je poginuo i moj najbolji prijatelj i ratni drug, Slovenac Franc Robotnik. U tim borbama poginuo je i najveći arapski heroj Muhammad Zugajib.

Nakon teškog poraza Vojske spasa, pridružio sam se saudijskoj brigadi koja je bila smještena u Majis Al-Jabalu i u njoj ostao do završetka arapsko-izraelskog rata, na području Palestine.
Zanimalo nas je kako se Kamel nakon rata odlučio zauvijek nastaniti u Libanonu, odbivši se vratiti u rodnu Bosnu ili otići u neku treću zemlju.


– Povratak u Bosnu bio je nemoguć jer me Titova partija osudila na smrt zbog, kažu, neprijateljskog djelovanja. Oženio sam se Libanonkom i zbog zasluga u ratu dobio libanonsko državljanstvo 1950. te sam odlučio ostati i odslužiti trideset godina u libanonskoj vojsci, sve do umirovljenja.
Oprostili smo se s Kamelom i njegovom suprugom Karimom te se zaputili prema gradu Bint Jubeilu, udaljenom samo pet kilometara od granice s Izraelom, koji je svojedobno bio poprištem sukoba Vojske spasa i Izraelaca. U tom gradu susreli smo se s dr. Mustafom Bazeom, jedinim arapskim povjesničarom koji je u svojoj knjizi “Jug Libanona u okruženju arapskog svijeta 1864.-1948.” pisao o ulozi Jugoslavena u arapsko-izraelskom sukobu. Dr. Baze najprije nam je zahvalio jer, kako kaže, prvi put netko od svjetskih medija pokazuje interes za te događaje.




– Sve je počelo 7. studenoga 1947., kada je Arapska liga zasjedala u gradu Aleji, u Libanonu, i kada je njezin predsjednik Abdel Rahman Azam zatražio od arapskih zemalja da osnuju Vojsku spasa radi oslobađanja Palestine. Nakon toga, pod zapovjedništvom Fawzi Al-Kawkjia, počele su stizati vojske iz cijelog arapskog svijeta. No, Arapska je liga zatražila slanje vojske i od socijalističkih zemalja, a jedina zemlja koja se odazvala tom pozivu bila je Titova Jugoslavija, koja je odmah poslala diviziju s Fuadom Šefkobegovićem na čelu. Osim te divizije, Vojsci spasa priključilo se mnogo jugoslavenskih dragovoljaca. Jugoslaveni su se tada žestoko borili i puno ih je poginulo.

Prva borba koju su vodili bila je 22. studenoga 1948. na području Blida i Maijs Aj-Jabal, gdje su pokazali veliku hrabrost i spretnost jer su vodili gerilsku borbu protiv Izraelaca, isto kao što su je vodili protiv Nijemaca. Drugu borbu, nazvanu “Haram”, vodili su 29. studenoga 1948. Trajala je 60-ak sati. Tada se dogodila velika izdaja Arapa, koji su povukli svoju vojsku. Jedini koji su ostali na položajima bili su Marokanci pod zapovjedništvom Ibrahima Bega Sudana i Jugoslaveni pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića. U tim borbama poginulo je osam Jugoslavena i pedesetak Marokanaca, a na kraju su ipak bili prisiljeni na povlačenje.

ZANIMLJIVO !!!

Imas li jos slicnih textova ?

Vecernji list Zagreb, 25.12.05.godine. Pozdrav Zah

Poljska vlada skinula oznaku tajnosti s dokumenata Varšavskog pakta koji otkrivaju na koje su gradove bile usmjerene razorne rakete
Varšavski pakt: Scenarij nuklearnog rata iz 1979.
Autor Valentin Nikolić

Da je postojao plan napada zemalja nekadašnjeg Varšavskog pakta na Zapadnu Europu i zemlje članice NATO-a, bilo je poznato, ali potkraj prošlog tjedna nova vlada poljskih konzervativaca javno je pokazala kako je trebao izgledati scenarij nuklearnog rata u Europi. Poljsko ministarstvo obrane skinulo je oznaku tajnosti s dokumenata Varšavskog pakta. Objavljena je karta koja pokazuje detaljan plan o tome gdje su trebale pasti sovjetske nuklearne rakete kao odgovor zemalja Varšavskog pakta na mogući napad NATO-a.

Smrtonosne gljive
Karta iz tajnih dokumenata Varšavskog pakta nastala je 1979. godine, kad su predsjednik SAD-a Jimmy Carter i Sovjetskog Saveza Leonid Brežnjev službeno razgovarali o ograničenju naoružanja, a istodobno pripremali planove za vojne operacije. Na karti su vidljive crvene "gljive" koje označavaju mjesta na Zapadu gdje su trebale pasti sovjetske rakete s nuklearnim bojnim glavama.

Najviše bi stradala tadašnja Savezna Republika Njemačka, a razoreni bi bili i gradovi u Danskoj, Nizozemskoj i Belgiji. Prvi ciljevi napada nuklearnim projektilima bili su Bonn i drugi veliki gradovi u Njemačkoj te financijska središta Frankfurt, Köln, Stuttgart, München i glavna njemačka luka Hamburg koju su Sovjeti smatrali strateškom točkom napada na zemlje NATO-a.

Sovjetske rakete potom su trebale napasti Bruxelles, sjedište NATO-a, gradove dužfrancusko-belgijske granice te Amsterdam, glavni grad Nizozemske. Francuska je trebala biti pošteđena sovjetskih nuklearnih bombi jer je u tom povijesnom trenutku bila izvan NATO-a. Na prvi pogled nejasno je zašto je od napada sovjetskih nuklearnih raketa bila izuzeta Velika Britanija, srce Atlantskog saveza.

No plan sovjetske operacije iz 1979. godine, kako pokazuje karta, bio je usmjeriti napad na prvog susjeda Njemačku i prijeći na Zapad u što kraćem vremenu. Sovjetska vojna operacija nazvana "Seven days on the river Rhine" (Sedam dana do rijeke Rajne) predviđala je dolazak vojske Varšavskog pakta do francusko-njemačke granice u tjedan dana.

Uništenje 40 gradova
Vojni vrh Varšavskog pakta predviđao je da bi u prvoj fazi nuklearne rakete NATO-a bile upućene na prvu crtu njihova teritorija, poljske gradove od Gdańska na Baltičkom moru do granice sa Slovačkom na jugu. Prema karti iz 1979. godine, veliki bombarderi NATO-a trebali su nuklearnim bombama sravniti sa zemljom Varšavu, Poznań, Wroclaw i još 40 gradova. Napadi Sjevernoatlantskog saveza trebali su biti dužrijeke Visle, a vojni stratezi SSSR-a predviđali su oko dva milijuna civilnih žrtava na poljskom području.

Prva crta koncentracije kopnenih, oklopnih i pješačkih snaga zemalja Varšavskog pakta bila je rijeka Odra na zapadu Poljske, odakle su trebale u sedmodnevnoj operaciji doći na francusku granicu. U operaciju na Zapadu trebalo je biti uključeno oko dva milijuna sovjetskih vojnika od ukupno pet milijuna, koliki su bili vojni potencijali Varšavskog pakta u tom trenutku.

Htjeli su uništiti Poljsku
Netko bi mogao reći: bila je to samo vojna igra, ali mi smo živjeli u toj zemlji. Nismo znali da je naš život bio predmet takve vrste igara rekao je Leon Kieres, voditelj poljskog Instituta za nacionalno pamćenje.

Društvo ima pravo znati o svojoj prošlosti. Ovo je kraj postkomunističke ere u Poljskoj, razdoblja u kojem naše društvo nije doznalo punu istinu o svojoj prošlosti rekao je poljski ministar obrane Radoslaw Sikorski službeno skidajući vojnu tajnu s dokumenata.
Karta sovjetskog odgovora NATO-u, prema poljskom stajalištu, pokazuje da je Poljska bila prisiljena biti saveznikom u Varšavskom paktu u hladnoratovskom vremenu.

Poljska je vojska mogla biti prisiljena na sudjelovanje u operaciji u kojoj bi bila razorena cijela Poljska, komentirao je objavljivanje vojnih planova Varšavskog pakta poljski ministar obrane Sikorski. Zapovjednik poljske Vojne akademije iz vremena hladnog rata smatra da se operacija nacrtana na karti mogla dogoditi samo u slučaju da je NATO napao prvi.

Iste karte u Pentagonu
Posjetio sam Pentagon 2001. godine i pokazali su mi karte koje su posve istovjetne ovoj Varšavskog pakta iz 1979. godine komentirao je bivši zapovjednik poljske Vojne akademije.

Vecernji list Zagreb

Romansiranom biografijom šefa FBI-ja Edgara Hoovera Marc Dugain demistificira Kennedyjeve
JFK je bio slabić, ohol i nemoralan
Autor Piše Milan Ivkošić


Bože, kako si brz... Imaš sreće što volim brze snošaje”. Taj brzi snošaj trajao je minutu i pol, zabilježen je na vrpci FBI-ja, a dogodio se između mladog Johna Kennedyja, tada mornaričkog časnika, i novinarke Inge Arvad, koju je FBI sumnjičio da je nacistički špijun. J. F. Kennedy bio je jedan od mnoštva američkih značajnika koje je u gotovo pola stoljeća prisluškivao Edgar Hoover, šef znamenite američke policije FBI od 1924. do 1972. godine. Služeći se sumnjivim memoarima Hooverova pomoćnika Tolsona i drugim izvorima, Francuz Marc Dugain objavio je ove godine Hooverovu romansiranu biografiju “Edgarovo prokletstvo”, koju je, evo, brzo prevela i izdala zagrebačka “Alfa”, a zacijelo je najznačajnija po tome što vjerojatno nigdje nisu tako okrutno demistificirani John F. Kennedy i njegova obitelj.
Dugogodišnje ljubovanje
FBI je Kennedyjeve smatrao opasnošću za Ameriku, a ubojstvo Johna i Roberta nagonskim činom nacionalnog samoopstanka. Hoover počinje prisluškivati već Johnova oca, tridesetih godina prošloga stoljeća, kad se taj beskrupulozni i bogati Irac, koji je “u životu vidio više stražnjica nego ženski klozet na središnjoj željezničkoj postaji u New Yorku”, nastoji dokopati ministarskog mjesta u Rooseveltovoj vladi. Prije toga se obogatio kao bankar, brodograditelj, burzovni mešetar, manipulator malim dioničarima, ilegalni trgovac alkoholom u suradnji s mafijom, filmski poduzetnik...

Godinama ljubuje s najvećim američkim seks simbolom Glorijom Swanson, naočigled svoje žene Rose, kojoj je napravio devetero djece i prepustio joj da se “brine o plemenu dok on leprša uokolo”. Kad mu Roosevelt nije ponudio nijedno ministarsko mjesto, okomljuje se na njega svom žestinom, pa će ipak 1938. postati američki veleposlanik u Londonu, gdje izražava simpatije prema Nijemcima i zauzima se za američki izolacionizam... Upravo u to vrijeme Hoover će mu, kad se vratio iz Londona, pod nos staviti na početku spomenuto ljubakanje sina mu Johna sa sumnjivom novinarkom, a u nastojanju da tu vezu prekine, brižni će se otac s njom sastati i na kraju je i sam pokušati povaliti!

Jedan od razloga što se otac brojne katoličke obitelji bojao rata, te je mislio da bi bilo bolje da nacisti zavladaju Europom nego da se Amerika upleće, jest i strah za sinove. I doista, najstariji će mu sin poginuti u ratu, godine 1948. poginut će mu jedna kći, druga je bila mentalno bolesna... Hooverov pomoćnik će o tim nesrećama Joea Kennedyja, koji je i u ratu zaradio nove stotine milijuna dolara, zapisati: “Što se stari više bogatio, sudbina mu je to sve skuplje naplaćivala.”

Primjena seksepila
John Kennedy u Kongres ulazi 1946. godine s reputacijom ratnog heroja i nakon kampanje u kojoj je naklonost birača pridobivao vozeći se tramvajem, rukujući se s običnim svijetom i posjećujući najsiromašnije gradske četvrti. U to vrijeme boravi i u Hollywoodu, gdje ga najviše zanima kako se držati na televiziji koja se širi Amerikom i kako u politici primijeniti – seksepil. Tada i poslije sriče političke govore po mjeri: za svakodnevne probleme svojih birača je progresist, a u velikim nacionalnim i međunarodnim temama je konzervativan i “spretno preuzima republikanski stav u nemilosrdnoj borbi protiv komunizma”. Sve to čini kao “tržišna marka”, a i ženi se Jacquelinom Bouvier isključivo zato što zna da za neženje nema velike političke karijere. Johnova vjernost ženi traje koliko i medeni mjesec. Neprihvaćena u obitelji i varana, Jacqueline se, ucjenjujući rastavom, nastoji financijski osigurati sporazumom s muževim ocem.

Premda želi mijenjati Ameriku, “uništiti prijašnji svijet i zamijeniti ga vlastitim svijetom šezdesetih godina”, lijep izgled na televiziji Kennedyju je “važniji od bilo kojeg čvrstog uvjerenja”. Za sobom “vuče svoju razigranu dosadu ciničnog nasljednika, pomalo ogorčenog što ništa što posjeduje nije njegova zasluga”, te postaje svjestan da “samo ambicija združena s ohološću može podariti neku čvrstinu njegovoj krhkoj i mušičavoj osobnosti”.

Debakl i poniženje
Takav, samovoljan, nemoralan i opasan za Ameriku, doživjet će debakl u prvom pokušaju da sruši Castra, a dvaput će kukavički doživjeti poniženje pred Hruščovom – prvi put kad mu se, jer je ovaj zaprijetio nuklearnim ratom, nije suprotstavio u gradnji Berlinskog zida, drugi put kad prihvaća sve Hruščovljeve uvjete u rješavanju kubanske krize. Zatim, zaobići će State Department u kontaktima s Rusima, zamjerit će se vojsci u vrijeme krize u Zaljevu svinja... A medvjeđu uslugu učinit će mu brat Robert ulaskom u obračun s mafijom, premda su stari Joe i sam John bili njezini veliki dužnici i zbog zajedničkih poslova i zbog izbornih prijevara kojima je mafija pomogla Johnu da bude izabran za predsjednika!

Bijelu pak kuću Kennedy će pretvoriti u pravi bordel, a nije mala vjerojatnost da su braća Kennedy ubila i Marilyn Monroe kad je ova, očajna i napuštena, zaprijetila odavanjem tajni iz svoje veze s Johnom Kennedyjem. “Čak i najsitničaviji privatni istražitelji”, zaključuje ova knjiga u povodu Kennedyjeva ubojstva, “zanemarili su činjenicu da je Kennedy bio narkoza na društvenom tkivu, mrtvo tijelo koje se prirodnim putem odvojilo od živih stanica, kao koža s jelenjih rogova, kao zmijin svlak”.

Vecernji list Zagreb 7.01.06.godine.

John Coleman u knjizi "Diplomacija prijevarom" iznosi tko je sve podržavao Miloševića
Srbiju za agresiju pripremao London
Autor Piše Zvonimir Despot

Britanska tajna služba MI6 proizvela je jugoslavensku krizu i pripremila Srbiju za agresiju jer je Velika Britanija uvijek imala interese na Balkanu. Štoviše, korijeni srpske agresije sežu još u Prvi svjetski rat, kad su Srbiji u budućnosti obećani teritorijalni ustupci! Glavni je to zaključak knjige "Diplomacija prijevarom: izdajničko ponašanje britanske i američke vlade" dr. Johna Colemana koju je objavila zagrebačka Detecta.
Neupućenima valja reći da je Coleman, inače i sam bivši agent MI6, autor knjige "Hijerarhija zavjerenika: Komitet 300" koja je tjednima bila najprodavanija u Hrvatskoj. U njoj je iznio tvrdnje koje su nekima očekivane i neupitne, a drugima shizofrene i lude, iz arsenala teorija urote, o tajnim društvima koja usmjeravaju svjetsku politiku, pri čemu se to ponajprije odnosi na tajnoviti Komitet 300, naddržavno tijelo, te na njegove izvršne krakove Rimski klub i Okrugli stol. Coleman tvrdi da te organizacije kontroliraju sve važnije svjetske institucije i državnike te da ih prisiljavaju da rade prema njihovim zapovijedima. Nabrojio je i niz organizacija koje u tome pomažu, kao što su londonski Kraljevski institut za međunarodne odnose, pa Institut Tavistock za ljudske odnose, Institut Stanford i Institut Hadson... Njegov je zaključak da svima njima, pa i NATO-paktom, CIA-om, Mossadom i Interpolom, u korist Komiteta 300 zapravo manipulira MI6.

Izvor problema
Najnovija njegova knjiga objavljena u Hrvatskoj, koju je napisao prije više od deset godina, nastala je na temelju njegove prethodnice, pa se može očekivati da će i ova biti jednako uspješna, ako ne i više, jer u njoj u jednom poglavlju obrađuje i krizu bivše Jugoslavije. Coleman napominje da je tu knjigu napisao na zahtjev mnogih da iznese neke primjere i slučajeve kako bi potkrijepio postojanje Komiteta 300. Tako u ovoj progovara o opasnosti od UN-a, o okrutnom i nezakonitom Zaljevskom ratu, o američkoj naftnoj politici u stranim zemljama, zlom duhu Rockefellera, o Izraelu, Panami, tajnim umorstvima...

"Jugoslavija u žarištu" naziv je poglavlja na 28 stranica i počinje ga tvrdnjom da je Srbija "oduvijek bila izvor problema na Balkanu". Podsjeća na to tko je i kako izazvao Prvi svjetski rat, ali i iznosi obećanja koja je Srbija dobila od saveznika, poglavito pod utjecajem Velike Britanije. U njegovu su fokusu zanimanja Hrvatska i Bosna i Hercegovina koje su se, prema njegovu mišljenju, našle na meti Komiteta 300 koji je nad tim dvjema zemljama, kako piše, izravno primijenio svoj program uništenja suvereniteta država i nacija.

On otkriva i početke jugoslavenske krize koji su vrlo intrigantni: "Britanska tajna služba potpuno vlada današnjom jugoslavenskom operacijom koja je započela 1984. Tijekom priprema za nadolazeće događaje za Jugoslaviju su naručene velike količine baruta iz Južne Afrike koji je u to vrijeme bio najkvalitetniji barut na svijetu. Velik dio južnoafričkog baruta otišao je 1984. u Iran, ali je onda, po nalogu nekoga iz Londona, Jugoslavija počela usisavati znatne količine za svoje potrebe. Obavještajna izvješća čiji sadržaj mi je poznat otkrila su da je financijsku stranu obavila banka Arbuthnot Latham iz Londona, i za Iran i za Jugoslaviju. Nagomilavanje oružja odvijalo se u godinama neposredno prije ustavne krize u Jugoslaviji.

Napuci MI6
Ustavna kriza izbila je na poticaj tajne službe MI6 15. svibnja 1991. tako da su Milošević, njegovi boljševici, koje je obučio MI6, te militantno krilo srpske vojske blokirali sustav kolektivnoga državnoga predsjedništva, na čelu kojega su se rotirali predstavnici Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. To se dogodilo kada je red došao na Hrvatsku, tj. na njezina predstavnika Stipu Mesića."

Coleman tvrdi da je Milošević trebao otpočeti rat prema napucima MI6 kako bi Srbija otela područja koja nisu bila njezina te da je zbog toga blokiran sporazum četiriju republika o konfederaciji. Slagali se s autorom ili ne, štivo će svakome biti zanimljivo. U jednome je sigurno u pravu, a to je da nitko nije spriječio Miloševića u krvavim ratnim pohodima.